Od Boga smo pozvani nositi svoj križ što znači da neće biti lako, a također podrazumijeva i neka odricanja, neke postove. Crkva je danas poprilično ublažila postove, do te mjere da se govorka kako u 21. stoljeću to više nije „in“. Ukoliko bi se odlučio na post, velike su šanse da ti netko dobaci – „pa nismo u srednjem vijeku“. Vremena se jesu ponešto promijenila, ali dva duha i dalje djeluju svijetom, baš kao i tada. Iako, dobro je primijetio R. Cantalamessa, danas je možda potrebniji post očiju.
Pogotovo ako živite u gradu Zagrebu, gdje je teško doći od točke A do točke B a da se zaobiđe reklama za donje rublje koja, naravno, ne sadrži isključivo slike donjeg rublja, nego da malo zafitilji, tu je djevojka obučena u to donje rublje, tako da se čovjeku nudi prilika da mu se, kada to pogleda, strasti uzbude, požuda proradi, te mašta učini dalje kako najbolje zna. U takvom nutarnjem stanju (tj. neredu) čovjek više ne gleda na donje rublje, niti koliko ono košta i gdje se može kupiti, koja tvrtka prodaje – nego u djevojku, i to ne s dostojanstvom, s onim čistim pogledom kako je Adam gledao Evu prije pada, već gleda na tu ženu kao na čisti objekt. I čudimo se zašto je čistoća u krizi danas. Svijet propagira njezinu suprotnost.
I tako, od čovjeka koji hoda ulicom, dobijemo čovjeka koji se bori da ne padne u grijeh. Uvijek možemo zažmiriti, no neki plakati premašuju i veličine platna u kino dvoranama pa je možda jedino rješenje da se čovjek oslijepi – jelte, po onoj – bolje sakat u raj, nego s oba oka u pakao. Ipak, mogući je i gori scenarij opisan u romanu Posljednja vremena od Michaela O’Briana, gdje protagonist vidi oskudno obučene homoseksualne parove na plakatima po gradu. Možda i to dočekamo živi. Dakle, može gore i od ovoga što je sada. Zanimljivo kako se to neprimjetno ušuljalo u svakodnevicu i stvarnost. Je li prije 20-tak godina bilo sasvim normalno vidjeti po gradu mega ogromne reklamne plakate koji napadaju vašu čistoću srca?
Osim posta očiju, tu je i post volje. Izuzetno zahtjevan, ali plodonosan. Odreći se svoje volje značilo bi odreći se sebe, dotući onaj svoj „ja“ do kraja (iako mu, dok smo na ovom svijetu, nikada nećemo moći zadati završni udarac, već ga svaki dan moramo iznova svladavati). No ne ide to baš tako lako. O odricanju svoje volje razmatrao je i sv Franjo: „Adam, je, dakle, mogao jesti sa svakoga stabla i, dok se nije usprotivio posluhu, nije sagriješio. Onaj, naime, jede sa stabla spoznaje dobra koji svoju volju smatra svojim vlasništvom i uznosi se dobrima koja Bog u njemu govori i čini; i tako mu je po utjecaju đavla i prijestupu zapovijedi ono voće postalo voće spoznaje zla. Stoga treba da podnosi kaznu“ (Opom II., 2-5).
Kako je sve što imamo od Boga nam besplatni poklon, tako je i slobodna volja. To što možemo slobodno odlučivati i djelovati, također je poklon od Boga. Poklon koji itekako možemo zloupotrebljavati kako bi ugodili sebi. A kako je to sveti Franjo dokučio, svaki puta kada slobodnom voljom djelujemo protiv Božjeg plana, zloupotrebljavamo taj divni Božji dar. Kada susjeda novoj susjedi za useljaj pokloni novi komplet noževa (od nehrđajućeg čelika), ona očekuje da će nova susjeda taj dar koristiti za rezanje kruha, voća, povrća, itd. Međutim, susjeda ima slobodnu volju pa može bez problema zloupotrebljavati nož, kao što smo to vidjeli na vijestima da se čini u Siriji.
Razni su oblici posta, od uskraćivanja hrane, preko paženja na ono što gledamo (jer oči su prozori kroz koje grijeh ulazi u dušu, govorio je sveti Ivan don Bosco), do onoga najizvrsnijega (i najzahtjevnijega) – posta volje, odricanja svojega „ja“ i potpunog predanja Božjoj volji. Imajmu na umu da post nije sam sebi svrha. Postimo (ako postimo) ne da sebi dokažemo da to možemo, ne zato jer smo se zainatili, ne zato jer je to običaj, nego iz ljubavi prema Bogu.