Znate onaj osjećaj kada vas ljudi pitaju: „Kako je bilo?“ i vi jednostavno ne možete reći ništa nego: „To se riječima ne može opisati“. E pa upravo je proslava 30 godina Frame bila jedan od takvih događaja. Onu radost srca koja je isijavala iz pogleda svih sudionika zaista je teško opisati riječima, onu toplinu koja se osjećala u tom zajedništvu teško je prenijeti na papir. No pokušat ću vam ipak malo dočarati kako je iz moje perspektive protekao taj dan. Mogu vam prepričati što se kada dogodilo, ali neću. Pokazat ću vam ovaj dan iz svoje perspektive, nadajući se da ćete ga (čitajući ova slova) uspjeti vidjeti mojim očima i oduševiti se milošću koju vidite.
Vratimo se prvo nekoliko koraka unatrag.
Kao nacionalna predsjednica sudjelovala sam u organizaciji ove proslave sve od ideje pa do realizacije. Taj je put bio posut trnjem, ponekad se činio pretežak, čak i nemoguć. Na Nacionalni izvršni odbor i vijeće palo je mnogo obaveza, trebalo je organizirati mjesto, prijave, hranu, program i još mnogo malih stvari o kojima sudionici ne misle, a o kojima smo mi bili pozvani misliti. Nama je bilo dano ponijeti taj križ za svoje bratstvo, nama je bilo dano da tijekom svih mjeseci organizacije svaki dan odabiremo umrijeti sebi i dati nešto za braću. Nama je bilo dano da tijekom svih tih mjeseci ustrajno molimo za veliki dan proslave rođendana, ali i proslave Božje dobrote. Nama je bilo dano da se tijekom tog razdoblja učimo poniznosti (jer svaka naša ideja nije bila ono što je najbolje za bratstvo), strpljivosti (jer nismo sve mogli znati odmah), ljubavi (jer nije uvijek lako surađivati s braćom), ustrajnosti (jer je trebalo nastaviti kada nam se činilo da toliko toga propada) i ponajviše povjerenju (jer je trebalo sve predati Gospodinu i potpuno vjerovati da je On taj koji svime upravlja, a ne mi).
I tako smo mi, premda tijelom umorni i klonuli, došli Duhom napunjeni i pripremljeni za taj susret. Tisuću ljudi se treba prijaviti, treba koordinirati rad 30 volontera, treba dati izjavu za HRT, treba dočekati ljude, treba pripremiti poklone, treba ovo staviti ovdje, a ono ondje… a u nama – mir i radost! I već je to bilo dovoljno, ali kako Gospodin daje u izobilju, tako je dao i ovaj put. U tom danu primili smo stotine zagrljaja, doživjeli mnogo radosnih susreta, susreli toliko očiju punih sjaja i čuli milosne riječi naših pastira. Kad su biskup, nuncij, svećenici i ministranti ulazili u crkvu prepunu svih franjevačkih generacija i redova, srce mi je obavila takva punina da sam svojoj sestri iz vijeća prišapnula „A zamisli kako je tek u Raju“, kao da je taj dan bio predokus Neba i one sreće koja nas tamo čeka. Vjerujem da jest jer smo imali Gospodina i zajedništvo, čista srca i zahvalnost i slavili smo Boga zbog svega što je kroz proteklih 30 godina učinio u životima mnogih framaša i asistenata. Osjetili smo i doživjeli djelovanje Duha Gospodnjeg, ali ne samo taj dan, već i svaki dan tijekom mjeseci koji su prethodili proslavi, svaki onaj put kada smo izabrali drugog, a ne sebe. I uvjerili smo se koliko je vrijedno činiti male žrtve kako bi ih Gospodine oplodio i kako bi donijele plod koji smo mogli ubrati na proslavi i ponijeti natrag u svoj svakodnevni život. Hvala Mu i slava za sve što je učinio! Kličimo i radujemo se Njemu!
Ana Matić, Frama Zagreb – Majka Božja Lurdska
nacionalna predsjednica Frame
naslovna fotografija: Frama