Ponekad (možda i često) nije nam poznat život svih onih ljudi koji tiho mole, žive skrovito, ponizno i skromno, posvećuju svu svoju svakodnevnicu, a sve toliko svjedoči i sveto. Tražimo li to isto dalje od ljudi, treba zaviriti u prirodu. Upravo u njoj možeš uočiti tu skrovitost, netaknutost ljudsku, prisutnost Božju. Jedno takvo mjesto u kojem se spaja priroda sa simbolikom, život s egzistencijom, nalazi se i u mojoj okolici.
Kada se zaželim svježeg zraka, šetnje radi zdravlja (i kao neke “linije”), koje sunčane zrake, malčice mira i tišine, prilike za molitvu – odem do te prirode koja pruža skrovitost, ljepotu i odmor. Odem do jednog stoljetnog hrasta. Usred prirode nalazi se on – star i ranjen, a toliko velik i jak. Čak su i vatru u njemu palili, tako da mu se godovi i godine ne mogu prebrojati. Ali, unatoč svim tim ranama i boli, on je postojan! Može ga se uočiti i izdaleka, jedan običan stari hrast.
Iako je još gol i nosi samo koji suhi list, čeka da prođe ovo korizmeno vrijeme. Ne, ne samo da čeka, već se priprema za dolazak Uskrsa. Čeka proljeće da propupaju već pomalo vidljivi izdanci lišća koji će zahvaljujući suncu, vodi i jakom korijenju kao temelju dočekati tu preobrazbu. No to vrijeme preobrazbe bit će blagoslovljeno, kao i sve godine iza njega, jer godišnja doba i vrijeme svakodnevna su prilika za nove probrazbe i rast.
Naočigled tako neugledan, skriven, gotovo mrtav, skrovit i običan hrast – a tako veliko svjedočanstvo hrabrosti i borbe za život. Ujević bi rekao da su Visoki jablani gordi – ovaj hrast zasigurno je taj jablan. Međutim, da ova sličica ne ostane sama, valja je oživotvoriti… Čemu me može naučiti hrast, drvo? Bog je stvorio prirodu, a u njoj valja prepoznati Stvoritelja, baš kako je to i aktualizirao naš asiški siromašak.
Hrast stoga uči da, unatoč kiši i vjetru, valja ostati hrabar; da unatoč ranama, opekotinama duše, tjelesnim nedostacima, nedostatku pažnje drugih – valja ostati i biti postojan (usp. Dj 2,42)! Od jednog malog žira do ovog hrasta, od sićušnog zrna gorušice do stabla – “(…) jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske” (Mk 4, 32).
Stjepan Lice naslovio je jedno razmatranje “Uči od stabla”, a ja s njime potičem sve nas da učimo od stabla (Više u knjizi: “Zagrli život”, razmatranje “Uči od stabla”). Dakle, hrast neka nas uči i nauči da Bog posvećuje naš život i da, unatoč poteškoćama, možemo davati plodove dobra. Za kraj, ne preostaje ti ništa nego zaviriti u svoj džep, pronaći ovu sličicu i u svojoj okolici zamijetiti hrast koji te potiče da i ti postaneš hrabar!
