„Od Jude žezlo se kraljevsko,
ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće
dok ne dođe onaj kome pripada –
kome će se narodi pokoriti.“ (Post 49, 10)
Biblijski tekst koji je pred nama govori nam kako će iz plemena Judina doći vladar koji će biti istinski vladar cijeloga naroda. Različiti bibličari će različito tumačiti ovaj tekst, uvijek u svjetlu Kristova dolaska, ali s različitim pogledom na nastanak samoga teksta koji je pred nama. Dok će jedni zauzeti čvrsto stajalište kako je to tekst toga vremena, drugi će opet reći kako je tekst nastao u vrijeme formiranja nekog oblika kraljevstva mnogo kasnije. Obje strane iznose svoje argumente koji su manje ili više uvjerljivi, ali za nas je najvažnije što mi od tog teksta možemo danas naučiti.
Pomalo je neobičan red ovoga blagoslova jer Jakov ne prenosi blagoslov „vladanja“ na prvorođenca kako je to bio običaj u mnogim narodima, nego povjerava tu službu tek četvrtom sinu. Također, vjerojatno je teško i braći povjerovati u tog vladara, jer oni se teško mogu nazvati plemenom, a kamoli narodom, zapravo tek su stigli u Egipat kako ne bi umrli od gladi kao obitelj. Sve su to situacije u kojima sam blagoslov ne mora tadašnjim slušateljima biti najuvjerljiviji, ali on itekako obilježava ostatak izraelske povijesti. Kroz stoljeća formiranja neke vrste nacionalne svijesti, Izraelci će proći oslobođenje od ropstva, dolazak u vlastitu zemlju, duhovna zastranjenja, ali onda i vladarska lutanja. U svim tim usponima i padovima nisu prestali vjerovati u obećanog mesiju koji će biti istinski vladar. Odlasci u ropstvo, strani vladari i druge nevolje itekako su im dozivali u pamet ovaj biblijski redak, ali i jačali čežnju za ispunjenjem Božjeg obećanja. Sve će se to ostvariti dolaskom Isusa Krista, ali on će postati razočarenjem mnogim Izraelcima.
No što to danas znači za jednoga framaša u 2024. godini? Bog ostaje vjeran svojim obećanjima uvijek, iako to nekad znači i nekoliko tisuća godina do ispunjenja. Ima li tu utjehe onda i za naše svakodnevne molitve koje upućujemo Bogu? Itekako, jer smo svjedoci uslišanja, ali znamo da Bog ne djeluje onako kako bismo mi to htjeli. Izrael se nadao kako će razni kraljevi ispuniti njihove čežnje, ali Bog je djelovao na drugačiji način. Došao je skromno kako bi bio Bog svakoga trenutka našega života, a ne samo državni vođa. Isto tako, Bog ih je učio strpljivosti, a to je krepost koja nam nedostaje u ovim danima. To što se Kristov dolazak nije još dogodio, ne znači da neće pa možemo živjeti kako hoćemo.
Vrijeme adventa treba biti vrijeme radosnog iščekivanja, a ne vrijeme proslave Božića. Izraelci su se razočarali toliko puta jer su htjeli ostvarenje odmah i sada, a slično je i s nama. Razočarenje u Boga najčešće je uzrokovano „neuslišanom“ molitvom ili mi mislimo da je ona neuslišana. Ne zapitamo se često molimo li uopće ispravno i je li nam zaista to potrebno. Stoga i proslava adventa ne smije biti proslava Božića, jer se onda razočaramo što na Božić nema snijega, a nismo razočarani time što se nismo spremili kako treba i što smo u obitelji svi na Badnjak posvađani.
Radosno iščekivanje podrazumijeva i određeno odricanje pa to znači i odricanje od prekomjernih izvanjskih ukrašavanja studentskih/kućnih soba i puštanja svih mogućih božićnih pjesama. Adventske pjesme s razlogom izražavaju radost iščekivanja i opjevavaju potrebnu pripremu za proslavu Božića. Stoga bi bilo dobro ne zasititi se svim tim drangulijama i pjesmuljcima prije samoga Božića, jer Crkva slavi Božić 8 dana, a ne samo 25.12.
Uz sve navedeno, citat koji nam je vodilja ove nedjelje potiče nas na razmišljanje i o drugom Kristovom dolasku i kako treba biti spreman za taj trenutak jer ne znamo niti dana niti časa našeg pohođenja. Krist je trajno prisutan u svojoj Crkvi po svetim sakramentima te ne bi trebalo biti moguće da ne odemo na nedjeljnu svetu misu ili da smo dugo u stanju teškoga grijeha. Sakramenti su Božja prisutnost u našem životu i bez njih se ne možemo osloboditi grijeha. Obećanje koje je dano Judi vrijedi i za nas, Krist kralj vlada i danas, ne na ljudskom prijestolju i shvaćanju, nego dajući primjer trajne žrtve koja je jednom prinijeta i traje zauvijek. Bog, koji je ljubav, ostaje trajno s nama, samo je pitanje hoćemo li mi ostati s Njime?
fra Vinko Brković, OFM
naslovna fotografija: Greyson Joralemon, Unsplash