Jednoga je dana Ljigomir, mladi đavao pripravnik, primio pismo od svoga učitelja Bratomrza. U pismu je pročitao sljedeće:
Dragi moj Ljigomire!
Iz tvoga prošlotjednog pisma primjećujem kako si zakazao u osnovnom zadatku – učiniti žrtvu oholom. Međutim, još nije kasno. Naime, iz iskustva znam da se oholost djelomično nalazi u svakom (ili bar gotovo svakom) grijehu. Dakle, ako pratiš priručnik koji sam ti poslao, sljedeća je točka usađivanje vrline škrtosti u žrtvino srce (koje je, zbog tvog nemara, još uvijek čisto i neiskvareno).
Mnogi naši neuspješni kolege nisu uspjeli zarobiti ljudsku dušu jer nisu razumjeli što znači biti škrt. Škrtost ima dvije strane. Naime, jedna strana škrtosti je davati premalo. To funkcionira kod ljudi koji se boje za vlastitu budućnost. Ljudi koje smo mi oblikovali uvijek imaju nekakav izgovor da se ne zaustave i daju prosjaku novčić ili dva. Dobro im je u mozak usaditi misli poput „Zašto prosi kada može raditi?“, „Sigurno će to potrošiti na alkohol!“ itd. Slično se događa kada čovjek ima priliku donirati nešto novca dobrotvornoj udruzi – žrtvi u misli trebaš šaptati kako je dobro poznato da sve udruge kradu i da donacije troše u svoje svrhe ili tako nešto. Začudio bi se kako su ljudi zaboravni. Teško im je dati novac nekom prosjaku, ali će ga zato potrošiti na kave, listić lota i slične blesarije. Ni slučajno žrtvi na pamet ne smije pasti kako za par kuna neće propasti.
Među uspješnim đavlima opće je poznato (a naglasio sam to i u priručniku) kako se vrlina škrtosti ne odnosi samo na materijalno, odnosno na novac. Dakle, čak iako je tvoja žrtva redovita na nedjeljnim misama i seminarima u župi, to možeš okrenuti u svoju korist. Navedi ga da škrtari na svome vremenu, ne daj mu da svoje talente pokloni župi – da čita, svira, čisti crkvu ili predmoli križni put: ne daj mu da dâ sebe. Savjetujem ti da ga za škrtost u župi najprije pripremiš tako što ćeš ga navesti da misli kako previše vremena provodi u osobnoj molitvi, volontiranju i susretima u župnoj vjerskoj zajednici. Usput rečeno, ne mogu vjerovati da si mu dopustio da nastavi odlaziti na onu ljigavu Framu čak i kada nisu imali susrete uživo!
Međutim, kao što sam na početku rekao, svaka vrlina (ili, ljudski gledano, mana) ima i svoju drugu krajnost koja je jednako loša kao i prva. Ono što ti trebaš učiniti je spriječiti žrtvu da postigne sredinu. Prva je krajnost škrtost, a sredina je ljubazna velikodušnost. Druga je krajnost pretjerana velikodušnost koja opet, na neki način, vodi do škrtosti. Za primjer ću uzeti tvoju žrtvu. Recimo da se ona ipak odluči uključiti u aktivnosti u župi (slutim da će se to, zbog tvoje nesposobnosti, i dogoditi). Kao što sam rekao, ljudi su zaboravni. Odu u trgovinu i zaborave po što su došli pa kupe nešto što im ni ne treba. To je ono što ti trebaš učiniti – navesti čovjeka da zaboravi cilj, da se samo bezglavo pokuša „dati“ u svojoj župi. Tako će se dogoditi da će u jednom trenutku i pjevati i svirati u župnom zboru, čistiti crkvu, aranžirati cvijeće za oltar i biti aktivan u molitvenoj zajednici. Pri tom će se neprestano žaliti kako „sve mora raditi sam“. Svojom će pretjeranom velikodušnošću i sebedarjem učiniti druge mlakima, inertnima, odnosno – škrtima; neće dopustiti bilo kom drugom da doprinese zajednici. Mjesto patnika koji daruje sebe za druge sebično će zadržati samo za sebe.
Posljednji savjet u ovome pismu – ne daj svojoj žrtvi da mu uzor bude bilo kakav svetac. Zapamti – škrtost je način života, ne nešto što se dogodi jednom godišnje. Vrlo je opasna ta Frama – mogao bi se ugledati na onog luđaka Franju koji se odrekao nasljedstva, koji bi drvosječi otimao sjekiru da umjesto njega nasiječe drva… Bljak. Moram završiti pismo prije nego se izbljujem.
Tvoj odani učitelj Bratomrz
Dragi čitatelji, nadam se da ste iz ovoga pisma izvukli poruku i bolje razumjeli škrtost. Oni koji su pročitali knjigu C. S. Lewisa – Pisma starijeg đavla mlađemu primijetili su kako sam se za formu teksta nadahnula upravo tom knjigom koju usput preporučujem. Nadam se da mi Lewis neće zamjeriti.
Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh