Umorna sam, Isuse, od same sebe,
umorna od svega što nisam,
Od svega što želim biti,
A ne mogu.
Umorna sam, Isuse, od maštanja,
Od pretvaranja pred drugima,
Od svega onog što mislim da jesam,
A nisam.
Umorna sam, Isuse, od traženja,
Od ispraznih očekivanja
da drugi prepoznaju mene,
A ne prepoznaju.
Zašto me, Isuse, ne prepoznaju?
Zato što to nisam ja,
Ne, to nisam ja dok pokušavam biti ja
u svome hodu, u svome govoru,
u svojim usponima i padovima,
u svome traženju, u svojim maštanjima.
To nisam ja.
Možda ako pokušam biti Ti,
možda me onda prepoznaju
u svemu što jesam, u cijelom mom biću,
u mojim koracima, u mojoj pjesmi,
u mom osmijehu, u mom pogledu.
Tada ću biti prava ja.
Možda tada prepoznaju pravu mene u Tebi
i pravog Tebe u meni.
Možda tek tada neću biti umorna.
Katarina Grbavac, Frama Sesvetska Sopnica