Prije točno 800 godina, 17. rujna 1224., sveti Franjo primio je stigme na brdu La Verna. On je prvi svetac za kojega se zna da je zadobio takve rane na svome tijelu na mističan način. Ovako o tome događaju piše Franjin životopisac, sveti Bonaventura:
Dvije godine prije nego će predati svoj duh nebu, Kristov uistinu odani sluga i poslužitelj Franjo započeo je četrdesetodnevni post u čast sv. Mihaelu arkanđelu na osamljenom brdu zvanom La Verna. Više nego obično ispunjen slašću nadnaravnoga promatranja i raspaljen još žarčim plamenom nebeskih čežnja, počeo je obilnije osjećati ulijevanje višnjih darova. Dok se tako žarkim serafskim čežnjama uzdizao k Bogu i suosjećajnom nježnošću pretvarao u onoga koji se zbog velike ljubavi dao razapeti, jednoga je jutra oko blagdana Uzvišenja Svetoga križa moleći se na strani brda, ugledao kao lik jednoga serafa sa šest toliko sjajnih koliko vatrenih krila kako se spušta s nebeske visine. Dok se zrakom veoma brzo približavao mjestu blizu Božjega čovjeka, pokazao se da je ne samo krilat nego i raspet: ruke su mu i noge bile ispružene i na križu pričvršćene, a krila na obje strane tako čudno raspoređena da je dva iznad glave uzdizao, dva za let širio, a preostalim dvama čitavo tijelo obuhvaćao i pokrivao.
Kad je to ugledao, veoma se začudio, a njegovo je srce ispunjalo veselje pomiješano s boli, dok je u milom Kristovu pogledu koji mu se čudesno i prijateljski ukazivao osjećao neku silnu radost, a prizor groznog raspinjanja probadao njegovu dušu mačem (usp. Lk 2,35) suosjećajna bola. Budući da ga je iznutra poučavao onaj koji mu se izvana pokazivao, shvatio je ovo: mada bol muke nikako ne odgovara besmrtnosti serafskoga duha, ipak je ovakvo viđenje bilo predočeno njegovim očima zato da bi sam Kristov prijatelj unaprijed upoznao kako se ne treba mučeništvom tijela, nego potpunim izgaranjem srca preoblikovati u očitu sličnost s raspetim Isusom Kristom. Stoga iako je nakon tajanstvenog i prisnog razgovora viđenje nestajalo, ono mu je dušu iznutra zapalilo serafskim žarom, a tijelo izvana označilo likom nalik Raspetomu, kao da je iza prvotne rastapajuće vatrene sile uslijedilo nekakvo vanjsko utiskivanje znaka.
Odmah mu se naime stadoše na rukama i nogama pojavljivati znakovi čavala, njihove su se glave pokazale na nutarnjoj strani ruku i na gornjoj strani stopalā, a njihovi šiljci na suprotnoj strani. Glave čavala na rukama i nogama bijahu okrugle i crne, sami pak šiljci koji su izranjali iz tijela, izdizali su se nad ostalo tijelo, podulji, svijeni i ponovno zabijeni. Zbilja sâm trag čavala na nogama bijaše tako zamjetan i jako natekao te nije dopuštao ne samo da se stopala slobodno dotiču tla nego se i prst ruke mogao slobodno staviti u poput luka svijenost samih šiljaka, kako sam osobno čuo od onih koji su to vlastitim očima vidjeli. I desni je bok, iz kojega je često tekla sveta krv, bio prekriven crvenom ranom kao da je bio kopljem proboden. Tako je obilno natapao tuniku i donju haljinu da su kasnije subraća, perući ih prema potrebi, nedvojbeno opažala da sluga Gospodnji ima, kako na rukama i nogama, tako i na boku, jasno utisnutu sličnost s Raspetim.
Čovjek obdaren duhom Božjim (usp. Post 41,38) uviđajući da tako vidljivo utisnute tjelesne rane ne mogu ostati sakrivene bliskoj braći, a jednako se bojeći javno govoriti o Gospodinovoj tajni, našao se u velikoj borbi sa sumnjom bi li rekao što je vidio ili bi šutio. Napokon natjeran grižnjom savjesti, s puno je straha ispričao nekolicini mu prisnije braće tijek prije spomenuta viđenja, dodajući da je onaj koji mu se ukazao rekao nešto što neće nikada, dok je živ, nijednomu čovjeku otkriti. Nakon što je dakle prava Kristova ljubav ljubitelja preobrazila u istu sliku (usp. 2 Kor 3,18), navršilo se četrdeset dana što ih je odlučio provesti na onom brdu samoće i bližila se svetkovina svetoga Mihaela arkanđela. Anđeoski je čovjek Franjo sišao s gore (usp. Mt 17,9) noseći sa sobom lik Propetoga, ali ne urezan rukom umjetnika na kamenim ili drvenim pločama, nego ispisan prstom Boga živoga (usp. Izl 31,18) na tjelesnim udovima.
Doista se pokazao taj blaženi muž dostojno obilježen ovom osobitom povlasticom, jer se sve njegovo nastojanje, kako privatno tako javno, kretalo oko Gospodinova križa. Naime i neobična blagost dobrostivosti i vedrina življenja, ona duboka poniznost, raspoloživa poslušnost, osobito siromaštvo, neokrnjena čistoća, gorko kajanje, bujica suza, nutarnja krotkost, žar natjecanja, želja mučeništva, prekomjerna ljubav i konačno mnogostruka povlastica kristolikih kreposti za čim drugim teže u njemu nego za sličnošću s Kristom i određenim pripremama za njegove svete rane? Zato je od njegova obraćenja cijeli tijek njegova života bio obdaren predivnim otajstvima Kristova križa, napokon se u gledanju uzvišenog serafa i ponizna Raspetoga nekom bogolikom i vatrenom silom potpuno preoblikovao u priliku viđena lika, kako su posvjedočili oni koji su presvete rane vidjeli, opipali, cjelivali te su, nakon što su ih dotakli, s većom sigurnošću pod zakletvom potvrdili da je tako bilo i da su ih oni vidjeli.
Tekst je preuzet iz Većeg životopisa sv. Franje Asiškoga svetog Bonaventure
naslovna fotografija: Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh