Jedan od najvećih franjevačkih svetaca, sveti Bonaventura (1217. – 1274.), bio je biskup, kardinal, filozof i teolog, predavač na sveučilištu u Parizu te 18 godina generalni ministar Franjevačkog reda zbog čega ga neki nazivaju drugim utemeljiteljem Reda.
Kao dijete ozdravio je od teške bolesti po zagovoru svetog Franje kojemu se majka utjecala za ozdravljenje. Kasnije, Bonaventura sam navodi zašto je zavolio franjevaštvo:
„Ispovijedam pred Bogom da je razlog zbog kojega sam najviše uzljubio život blaženoga Franje taj što je on nalik počecima i rastu Crkve. Crkva je započela s jednostavnim ribarima, a potom se obogatila vrlo časnim i mudrim učiteljima; religija blaženoga Franje ne zasniva se na razboru ljudi, nego na Kristu.“
Iako je bio teolog, predavač, vrlo učen, ostavio iza sebe bogate i duboke teološke spise (ne uvijek lake za čitanje), dojmljive su njegove riječi:
„Samo oni koji su pročišćeni molitvom u stanju su prodrijeti u skrivene dubine otajstava, jer ondje gdje umnost intelektualaca ostaje vani, ljubav mistika prodire unutra.“
Bonaventura je posebno isticao da bi nas veće znanje o Isusu trebalo dovesti do veće ljubavi prema Isusu. Teološko znanje je sveto znanje u odnosu na ostale znanosti. Zašto? Jer znanje koje stječemo iz, primjerice, matematike, ne utječe na naš kreposni život u smislu ako naučim da je (pojednostavljeno rečeno) 2+2 jednako 4, to neće utjecati na svetost mojega života, međutim, kada naučim da je Isus umro za mene na križu, to znanje pogađa volju, potiče čovjeka na popravljanje života.
Kada ga je jednom posjetio sveti Toma Akvinski i upitao odakle mu tolika mudrost i znanje oko teologije, Bonaventura mu je u svojoj sobi pokazao raspelo i odgovorio: „Ovo je moja mudrost.“ Za njega možemo reći da je živio ono što se danas može čuti na teološkim fakultetima – da se teologija studira na koljenima.
Kaže jedna zgoda, dok je jedan brat franjevac čistio hodnike samostana i tako došao do sobe Bonaventure i vidio kako predano piše, rekao mu: „Bonaventura, ti ćeš s tom učenošću biti velik“, a svetac mu odgovorio: „Budeš li ti, brate, s većom ljubavlju čistio hodnike nego što ja pišem knjige, u nebu ćeš ti biti na većem stupnju slave.“
Vrijedi spomenuti da je Bonaventura napisao životopis svetog Franje Asiškog. Za potrebe pisanja boravio je u samostanu na La Verni kako bi dublje upoznao sveca. Kada su svetog Tomu Akvinskog pitali što misli o tome što se Bonaventura povukao da napiše životopis sv Franje, sveti Toma je rekao: „Pustite sveca da piše o svecu.“
Bonaventura je umro za vrijeme trajanja Drugog lionskog sabora na kojemu je i sam sudjelovao. Dojmljiv je govor pape Grgura X. koji je, između ostaloga, istaknuo kako je Crkva Bonaventurinom smrću pretrpjela nesagledivu štetu. Naredio je taj dan da svi svećenici odsluže Misu za njega.
Jedina preostala relikvija Bonaventure, njegova desna ruka, danas se čuva u katedrali u njegovom rodnom mjestu, Bagnoregiju.
Kod Bonaventure fascinira što, iako učen (i do danas jedan od najvećih teologa u Crkvi), bio je svjestan važnosti molitve, ostao ponizan i jednostavan, držao do kreposnog života. U jednom pismu sestrama klarisama piše:
„I kao što voda teče u dolinu, tako milost Duha Svetoga teče poniznima. I kao što voda sve jače teče što se niže spušta, tako se i ponizan u srcu sve više približava Gospodinu da isprosi milost.“
Molimo zagovor svetog Bonaventure da ostanemo ponizni, maleni, jednostavni te ne zanemarujemo snagu molitve!
fra Ivica Janjić, OFM
naslovna fotografija: usfranciscans.org