Sv. Bonaventura ima svoj spomendan u kalendaru 15. srpnja. Kao u svih svetaca, najredovitije, to je dan njegove smrti. Umro je u Lionu, u Francuskoj, posred velikoga posla na II. lionskom saboru kojemu je predsjedao papa Grgur X. Bila je nedjelja, rano ujutro, a istoga su ga dana navečer sahranili s najvećim svečanostima u franjevačkoj crkvi, gdje mu se čuvalo tijelo sve do Francuske revolucije kad mu se zameo trag. Svetim ga je proglasio 1434. godine papa-franjevac Siksto IV., a Siksto V., također franjevac-dalmatinac, proglasio ga je Serafskim naučiteljem.
Godinu rođenja povjesničari nagađaju, jedni je stavljaju 1217., a drugi 1221. Rodio se u talijanskom gradiću Bangoregio blizu Viterba. Kao dječak, kako sam spominje, ozdravio je po zagovoru sv. Franje. Majka mu se utekla Svecu, možda još za njegova života. Dražesna legenda veli da je tada Franjo dječačića uzeo u naručje uz riječi: „O bouona ventura! Dobre li sreće za Red Manje braće!“ Tako bi Franjevački red, odmah u početku, uveo u kršćanski kalendar dva imena. Prvo je Franjo ili Frančesko (Francuzić), kako je svoga prvijenca Ivana nazvao Pietro Bernardone kad je na povratku s trgovačkog posla u Francuskoj zatekao kod kuće u kolijevci sinčića. S evo, Franjo drugoga Ivana nazivlje Bonaventura, Dobrodošlić.
Serafski naučitelj
Ne kanim pisati dalje o tijeku Bonaventurina života koji je tako plodan. Spominjem samo da se razvio u dva pravca: od 1254. godine bio je sveučilišni profesor u Parizu i pisac vrlo važnih filozofskih i teoloških djela; a od 1257. godine do pred smrt kroz sedamnaest je godina bio generalni poslužitelji ili – kako se danas kaže – general Franjevačkoga reda, više puta uzastopce od braće biran za tu službu. Treba reći da je u njegovo doba Pariško sveučilište doseglo svoj zlatni vijek. Na njemu su sjale dvije sjajne zvijezde: franjevac Bonaventura i dominikanac Toma – oba poslije crkveni naučitelji, jedan Angelicus – Anđeoski, drugi Serafski. Dante ih je ovjekovječio u svojoj „Divina comedia“, stavljajući u „Raju“ (11. i 12. pjevanje) u Tomina usta pohvalnicu sv. Franji, a u Bonaventurina usta pohvalnicu sv. Dominiku.
Tko želi saznati više, neka pročita Bonaventurin životopis što ga je u nas napisao franjevac-kapucin Dr. Hadrijan Borak u zborniku Objava i teologija o 700-ljetnici Bonaventurine smrti (Izdanje KS, Zagreb 1977, str. 343-369).
Za franjevce svih Redova najvažnije je Bonaventurino djelo Životopis sv. Franje, što ga je u nas preveo pok. o. Damjan Damjanović (Zagreb, 1981), također s kratkim životopisom sv. Bonaventure. U biblioteci asketsko-mističnih djela koju uređuje splitska klarisa, hrvatska književnica s. Marija od Presvetog Srca, izišla su djelca: Pismo sestrama o savršenom životu (Split 1980) i Tri puta (Split 1986), oba popraćena pogovorom same urednice. Jedno od najznačajnijih njegovih djela, koliko god da je kratko, zove se Put duha k Bogu, zapravo Vodič na putu duha k Bogu, u prijevodu Dr. fra Marija Šikića s komentarom Dr. fra Hadrijana Boraka (KS, Zagreb 1974).
General Reda, ali još uvijek manji brat
Da bismo doživjeli koliko je privlačiv ostao Bonaventura u fratarskim uspomenama, ostavimo začas i djela i tijek povijesti. Počujmo svete legende koje se o njemu pripovijedaju. Poznata je ona, kad ga je Grgur X. 1273. godine imenovao kardinalom da mu bude glavnim savjetnikom u pripravi II. lionskog sabora. Još se nije znalo za imenovanje, kadli mu iznenada donesoše od Pape kardinalski šešir. Našli su ga u kuhinji kako poslije ručka pere suđe. On htjede najprije završiti taj posao, a poslanicima reče neka šešir objese o granu drenova stabla pred kuhinjom. Potom je prišao s poštovanjem poslanicima: „Pošto smo dovršili dužnosti Manjeg brata, prihvatimo se i ove koje su teže. Vjerujete, braćo, ovo je spasonosnije i korisnije, a dostojanstva su napornija i opasnija.“
Kao general marljivo je izvršavao propis Franjevačkoga Pravila po kojemu i generalni i provincijalni poslužitelji treba da češće obilaze braću. U jednom samostanu fratri su pazili da do generala ne dođe jedan dosadan i neugodan brat. I već su mislili da im je uspjelo. Nekolicina njih otpratiše generala Bonaventuru. Kad evo, već su bili dosta poodmakli, čuju kako netko za njima viče i trči. A to onaj nespretnjaković i zanovijetalo. Pokušali su razgovorom skrenuti pažnju brata Bonaventure. No on je zapazio stvar pa je upitao što je. Braća rekoše da se ne obazire na tog dosadnog fratra. A on: „Braćo, nije li me sv. Franjo postavio za poslužitelja svima?“ Zastade, primi brata, i dugo su srdačno razgovarali – na udivljenje i prijekor onih drugih. Ipak, kad tumači Pravilo Franjino: „Neka poslužitelji – generali i provincijali – budu sluge svekolike braće“, dodaje opomenu onima koji nisu poglavari: „Pazi, brate, nije to sv. Franjo rekao tebi, da su sluge, nego njima da budu sluge. Ti ih smatraj svojim gospodarima.“ Uostalom, sam Franjo nazivlje u svojoj Oporuci svoga gvardijana gospodarom.
Još je srdačnija i poučnija ona zgoda koja se pripovijeda o sv. Bonaventuri i bratu Egidiju. Egidije je osebujan fratar iz one prve sorte Franjine braće. Jaka individualna ličnost, prostodušan, ali opor, mistik, ali pomalo grubijan, mudar ali i šegav. Jednoga dana pristupi Bonaventuri pa će mu sa svom prostodušnošću: „Brate Bonaventura, blago tebi, ti toliko o Bogu znaš, lako tebi ljubiti Boga!“ Nato će mu Bonaventura: „Brate Egidije, najobičnija bakica može više ljubiti Boga nego najučeniji teolog!“ Kakav je već bio, Egidije od sreće poskoči, izleti van i prvu staricu koju sretne stade blagoslivljati: „Blago tebi, bako, makar si neuka i priprosta, ti možeš ljubiti Boga više negoli naš brat Bonaventura!“
Raspelo – izvor znanja o Bogu
Između dominikanca brata Tome i brata Bonaventure, franjevca, vladalo je legendarno prijateljstvo, kakvo se čita o sv. Baziliju i sv. Grguru Nazijanskom, o samom sv. Franji i sv. Dominiku. Jednoga dana, dok su obojica bili profesori u Parizu i plijenili srca i pažnju svojih slušača, Toma dođe da posjeti Bonaventuru. Rekoše mu braća da je upravo pri poslu, piše životopis sv. Franje. A Toma, ne hoteći mu smetati, reče: „Pustimo sveca o svecu pisati!“ Jednoga mu dana u povjerljivu razgovoru reče Toma: „Kaži mi, molim te, iz kojih li knjiga crpiš toliko znanja?“ A Bonaventura mu smjerno pokaza Isusovo raspelo: „Brate, to je izvor iz kojega crpim!“
Uz sv. Tomu, koji se u Crkvi štuje kao „zajednički učitelj“, po papi Leonu XIII. sv. Bonaventura je „prvak u mističnoj teologiji“, i kao teolog mislilac, i kao povlašteni mistični iskusnik. Njemu se pripisuje divna molitva u kojoj moli Isusa da cijeli svijet, svakoga čovjeka, gleda kroz grimiz njegove predragocjene krvi:
Gospodine Isuse Kriste, rani mi srce svojim ranama,
napoji dušu moju svojom krvlju:
Kamo god da se okrenem da uvijek gledam tebe razapeta,
i što god pogledam neka sve vidim crveno od tvoje krvi
– da tako sav za tobom čeznem i ništa osim tebe ne nađem,
ništa ne vidim osim tvojih rana…
Neka mi ne miruje srce, o dobri Isuse, dok ne nađe tebe
– svoje središte, u kojem će počivati i utažiti svoju čežnju. Amen.
Preuzeto iz knjige Sveci i blagdani franjevačkoga kalendara autora fra Bonaventure Dude, OFM
naslovna fotografija: Francisco de Zurbarán: „Sveti Bonaventura otkriva križ svetom Tomi Akvinskom“