Srpanj lagano dolazi svojem kraju, a mnogi framaši diljem Lijepe Naše uzbuđeno čekaju početak Hoda iliti Marša. Svaki framaš koji je barem jednom u životu bio na Hodu zna da je tih 12 dana jedno posebno iskustvo koje se teško može opisati nekome tko ga nije iskusio.
Na svoju žalost, tek sam na jednom hodočašću na kojemu sam nedavno bila čula jednu jako dobru katehezu o tome što je to zapravo hodočašće i kako se hodočasnik treba ponašati. U sklopu ovogodišnjeg hodbrojavanja dijelim s vama te savjete (uz neke moje dodatke) koji zaista mogu pomoći da nam Hod, ali i sva ostala hodočašća, budu plodonosnija.
Hodočašće nije turizam.
„Pomoli se, razgledaj pa fotografiraj. Tim redom.“
Mudre su to riječi koje sam čula na jednom hodočašću od svećenika koji je išao s nama. I zaista, jedna od najvećih grešaka koje hodočasnik može učiniti jest poremetiti taj redoslijed – prvo poslikati znamenitosti ili razgledavati. Čemu uspomena na fotografiji ako nismo bili duhom prisutni u trenutku kada smo posjetili to mjesto?
Hodočašće je molitva.
Ako hodočašće nije samo turizam, obično putovanje, što je onda? Hodočašće je molitva, ali i prilika za molitvu. Ponekad je dobro malo promijeniti okolinu da bismo mogli lakše moliti. Može se dogoditi da nam u velikim svetištima može biti lakše moliti, a može se dogoditi i da nakon posjeta nekim državama počnemo više cijeniti svoju župnu crkvu.
Također, obično se hodočasti na neka sveta mjesta poput onih gdje su relikvije ili tijela svetaca, poput Asiza, ili neka mjesta poput La Verne na kojima su se zbili važni mistični događaji. Moliti na takvom mjestu zasigurno nije isto kao i moliti u vlastitoj sobi.
Hodočašće je žrtva.
Osim onog klasičnog hodočašćenja tijekom kojega se pješači, sve su češća hodočašća autobusima. Bila sam na jednom takvom hodočašću, na koje se kretalo u neko kasno doba u noći. Svećenik koji je hodočastio s nama rekao je da svako hodočašće podrazumijeva žrtvu. Pošto u tom slučaju nismo pješačili, naša žrtva zapravo je bila neprospavana noć (ili barem ne baš najbolje prospavana noć).
Na hodočašću žrtve mogu, osim tih fizičkih, biti i financijske – jer to sve ipak košta, ali i druge – treba se naviknuti na drugačiju hranu, ali ponekad treba i u ljubavi podnijeti ljude s kojima hodočastimo, što ponekad nije lako.
Hodočašća potiču zajedništvo.
Kako to da se framaši iz raznih Frama tako dobro poznaju? Pa, jedan od razloga je upravo Hod – kada se šest sati dnevno hoda, uglavnom priča s ljudima (uz molitvu i pjesmu, naravno). Ne samo tijekom hodanja, čitavih tih 12 dana provodi se s jednom velikom grupom ljudi.
Hodočašće je zapravo jedna dobra prilika za življenje bratstva i uništavanje predrasuda koje možda nekada imamo prema drugima. Osim što se druge ljude upozna pa se s nekima zbliži ili se neke nauči, kako sam već rekla, podnositi u ljubavi, nauči se i dijeliti sve i svašta – od flastera preko hrane do strunjače za spavanje.
Hodočašća su prilika za evangelizaciju.
Kada kolona framaša koji su na Hodu krene hodati oko 6 ili 7 ujutro, uz neizostavno sviranje i pjevanje na megafon, moglo bi biti da stanovnici tog mjesta ne shvate taj čin kao neku kvalitetnu evangelizaciju. Ipak, sjećam se i da smo mi, framaši, često znali doći u mjesta gdje mladi (ali i svi ostali) rijetko idu u crkvu – tada su znale nekim bakama i suze radosnice na oči krenuti jer su vidjele nas stotinjak u njihovoj župnoj crkvici.
Općenito kolona hodača plijeni pozornost pa se ljudi koji vide tu kolonu barem zapitaju zašto ti ljudi to uopće čine – hodaju po toj ljetnoj žegi. No, evangelizirati se može i drugačije, na društvenim mrežama – netko objavi fotografiju onoga što je jeo ili kako se odjenuo, a hodočasnici fotografijama sa svetih mjesta možda potaknu i druge na hodočašća.
Ako imaš priliku i mogućnost za neko hodočašće, makar i kratko, iskoristi ju! I ne zaboravi, uz sve ostalo, ponijeti sa sobom i pokoji dobar savjet. Mir i dobro!
Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh
naslovna fotografija: Frama