Sveta Elizabeta Ugarska zaštitnica je franjevačkih trećoredaca i nazvana još „grofica siromašnih“ i „svetica kršćanske ljubavi“.
Razmišljam o vremenu u kojem je živjela. Pažnju mi zaokuplja njezina prosidba sa samo 4 godine života. U toj nejakoj dobi trajno je napustila svoj dom u Ugarskoj te preselila u Njemačku na dvor svog budućeg muža Ljudevita. Teško je o tome razmišljati, a da ne osjetim bol zbog okrutnosti tog vremena. Paralelno razmišljam o Isusu kojega je sv. Elizabeta toliko ljubila od najranije mladosti. Dok je Isus u djetinjstvu iskusio roditeljsku ljubav, Elizabeta je nažalost bila zakinuta za tu sigurnost, ali možda je baš ta okolnost učinila Elizabetu spremnijom vidjeti siromašne i bolesne oko sebe i zauzeti se za njih kršeći protokole ponašanja svoga staleža. Bog svoje ne ostavlja i sve okreće na dobro onima koji ga ljube.
„Ni jedna patnja na ovome svijetu nije bol agonije, nego novog rađanja.“ (Paul Claudel, francuski pisac, katolik)
Bila je vesela, pobožna i pametna djevojčica. Na Ljudevitovom dvoru se igrala s drugom djecom, učila jezike i odgajala se u kršćanskom duhu. Za Ljudevita se udala s 14 godina. Imali su troje djece i iskreno su se voljeli. Ljudevit ju je uvijek nježno podržavao u pomaganju siromašnih i bolesnih, kao i branio od napada ostalih članova svoje obitelji kojima se njezino ponašanje nije sviđalo. Zalihe hrane na dvorovima često su bile plod ratova i otimanja. Elizabetin ispovjednik joj je zabranio da jede od dobara koja su nabavljena na takav način, a što je bilo gotovo pa nemoguće ostvariti. Ipak, Elizabeta je sve njegove zahtjeve shvaćala ozbiljno, uzimajući ih kao da su od samog Boga te pronalazila puteve njihovog ispunjenja. U svemu tome je ostajala radosna i mirna, što je dvorjane posebno ljutilo.
Izjava Gude, jedne od djevojaka koje su svetoj Elizabeti bile dodijeljene kao pratnja i posluga na dvoru u Wartburgu: „Pod zakletvom izjavljujem da se Elizabeta, nekoć tirinška landgrofica i kćerka ugarskog kralja, već od djetinjstva svom dušom posvetila upoznavanju i prakticiranju vjerskog života. Svoju je volju u svemu svojem djelovanju upravljala Bogu: bilo da se bavila ozbiljnim stvarima ili igrom. Od najranijeg djetinjstva imala je pred očima Boga, njega je stalno zazivala i prema njemu usmjeravala sve svoje biće. U tišini je podnosila poniženja i mnoge žrtve za vrijeme odgoja. Zbog zavisti onih koji su je vidjeli ukrašenu tolikom dobrotom i kako sve više raste u krepostima, bila je predmet oštrih riječi i postupaka, štoviše, vrijeđanja i nepravdi. Međutim, sve je podnosila strpljivo, stavljajući svoje pouzdanje u Gospodina…“ (preuzeto iz životopisa sv. Elizabete fra Zvonimira Zlodija)
Nakon Ljudevitove smrti izgubila je zaštitu. Imala je tek 20 godina. Zabranili su joj da rasipa imovinu dvora. Nije do kraja poznato što se sve tada odigralo na dvoru, ali se u jednom trenutku sv. Elizabeta našla izvan zidina dvora. Je li bila izbačena ili nije pristala na uvjete koje su joj postavili? Jedino je poznato da je ostala bez vlasništva i da se tako nije mogla adekvatno brinuti o svojoj djeci. To je bilo njezino konačno pribijanje na križ. Živjela je bez prihoda, u nehumanim uvjetima, prljavim i hladnim prostorima, ali se i dalje brinula za potrebne. Znala je čak doživjeti i neugodnosti od onih kojima je kao landgrofica pomagala. Snagu je pronalazila u svom odnosu s Isusom koji ju je tješio. Položila je ruke na oltar i odrekla se roditelja, djece, vlastite volje, zamamnosti svijeta i svega što naš Gospodin u Evanđelju preporučuje ostaviti. Poput sv. Klare dala je odrezati prekrasnu bujnu kosu, obukla je siromašnu sivu franjevačku haljinu i primila obnovu svojeg već prije položenog zavjeta čistoće. Nakon toga je izjavila: „Kad bi postojao neki drugi način života ponizniji od ovoga, odmah bih ga prihvatila i slijedila.“
Elizabetine dostojanstvene i svetačke riječi nad lijesom u kojem su bile kosti njezinog pokojnog supruga Ljudevita, a koji je umro uslijed bolesti na putu u križarski rat u tek navršenoj 27. godini života: „Gospodine Bože, zahvaljujem ti za utjehu što mi je bilo moguće vidjeti kosti moga dragoga. Premda sam ga nježno ljubila, ti znaš da ne žalim nad žrtvom što ti ju je moj ljubljeni prikazao, a koju ti i ja prikazujem zajedno s njime. Dala bih čitav svijet da ga opet zadobijem i rado bih s njime prosjačila svagdanji kruh, no prizivam te, Gospodine, za svjedoka da ga protiv tvoje volje ne bih uskrisila, pa stajalo me to samo jedne jedincate vlasi. Sada ti ga predajem, kao što ti predajem i samu sebe. Neka se tvoja volja ispuni u nama!“ (iz ranije spomenutog životopisa)
U čemu mi sv. Elizabeta može biti uzor kao franjevačkoj trećoredici i kao supruzi i majci? Neizmjerno je ljubila Isusa i radi njega je sve tegobe života radosno i u miru podnosila. Neizmjerno je ljubila svog supruga Ljudevita. Ljubili su se ljubeći Boga iznad svega. Voljeli su se čistom, nježnom i iskrenom ljubavlju. Ljubav prema vlastitoj djeci je sigurno bila duboko urezana u njezinom srcu, ali u životopisu to nije posebno istaknuto. Bitno je uvidjeti da ih je predala s velikim povjerenjem u Božje ruke, posebno u trenucima kada se ona više nije mogla brinuti za njih. Nije se suobličavala slici žene i majke na način kako je to očekivala njezina okolina. Slušala je Božji glas u sebi. Kao da je svojim životom potvrdila rečenicu sv. Augustina „Ljubi i čini što hoćeš.“ Jer ljubav se nikada neće ogriješiti. Što dulje promišljam o njoj shvaćam da je moja spoznaja ograničena. To je bilo specifično vrijeme i trebalo je takvu izvanrednu svetost i svjedočanstvo.
I sv. Franjo, sv. Klara, sv. Antun i sv. Elizabeta dolaze iz bogatih obitelji, zaljubili su se u siromaštvo po uzoru na Isusa i napustili svijet. Njihovi životni primjeri bili su iznimno potrebni tome vremenu u kojem se nerijetko do bogatstva dolazilo kroz ratove, otimanja i to u obiteljima koje su se dičile kršćanskom tradicijom. Čini mi se da i danas ponovno galopiramo k takvom stanju u društvu. Vjerujem da nije slučajno da je papa uzeo ime Franjo, označujući time čiji zagovor smatra potrebnim i kakvi svjedoci nam danas trebaju.
Razboljevši se umrla je s tek navršene 24 godine. Elizabetino tijelo je ostalo neraspadnuto i iz njega je zračio čudesno ugodan miris. Nakon njezine blage smrti mnogi plemići su napustili svijet i posvetili se u redovničkom životu, kao npr. njezin djever Konrad koji nije bio na njezinoj strani kada je Ljudevit umro. Sv. Matilda Magdeburška je ustvrdila da je posebna zadaća svete tirinške landgrofice bila da obraća „duhovne bijednike po palačama i dvorcima“. (iz životopisa)
„Glas o Elizabeti, njezinoj pažnji prema franjevcima, o njezinoj spremnosti da ih i sama slijedi i da im se pridruži, i uopće o njezinoj svetosti, dopro je do sv. Franje. U znak zahvalnosti i odanosti Franjo joj je poslao svoj plašt, kojim se i sam dugo služio.“ – iz ranije spomenutog životopisa. Postoji podatak da je to učinio na nagovor svoga velikog prijatelja i savjetnika kardinala Hugolina, kasnije pape Grgura IX, koji je sv. Franju i sv. Elizabetu proglasio svetima. „Sv. Franjo je često spominjao tirinšku landgroficu, a ona se njegovim plaštem prekrivala kad god je išla na molitvu. Iako udaljeni, Franjo i Elizabeta bili su dušom i srcem sjedinjeni u istom idealu i u istoj težnji za svetošću i za nebom.“ „Program njezinog života bio je isti kao i u sv. Franje: tražiti i umnožiti sve što se protivi sebičnosti i ljudskoj oholosti.“, „Samo ono sjeme koje potpuno žrtvuje sebe može niknuti, rasti, rascvasti se i donijeti stostruki plod.“ (iz životopisa)
Izjava njezinog ispovjednika Konrada: „Pred Bogom izjavljujem da sam rijetko naišao na ženu koja bi kao ona bila posvećena kontemplaciji. Redovnici i redovnice vidjeli su je kako se vraća s molitve s čudesno obasjanim licem, dok su njezine oči sjajile poput sunca…“ (iz životopisa) Imala je mistične zanose, vidjela je otvoreno Nebo, vidjela je Gospodina Isusa koji ju je tješio u njezinim žalostima i u tim trenutcima je mogla shvatiti čudesne tajne Božje.
Molitva svetoj Elizabeti:
Sveta Elizabeto, moli za nas da se otvorimo Bogu, poticajima Duha Svetoga kako bismo mogli prepoznati svoje poslanje. Daj da vidimo potrebite oko sebe i da otkrijemo koje je to naše bogatstvo koje možemo podijeliti s njima, a koje siromaštvo da nam je potrebno bogatstvo drugih. Molim te za tvoju poniznost, odlučnost i spremnost na oprost, za tvoju hrabrost i duh služenja.
s. Karolina Čančar, OFS Zagreb – Sveti Duh
naslovna fotografija: Lea Pocintela, Frama Zagreb – Kaptol