„Znati da me toliko ljubiš, moj Bože – i ne poludjeti?“
– sv. Josemaría Escrivá
Kada govorimo o ljubavi, sama riječ ljubav u današnjem svijetu izgubila je svoje izvorno značenje. Ljubav danas razumijemo kao želju za posjedovanjem – posjedovati nešto/nekoga, dobiti zadovoljstvo od nečega/nekoga. Međutim, istinsko značenje ove riječi nije sebičnost već sebedarje poradi dobra drugoga, usmjerena je na dobrobit drugoga, brine o drugome, pozna slabosti i vrline osobe, bez obzira na slabosti drugoga i dalje je tu za njega…
A kakva je Božja ljubav za koju sveti Pavao kaže da je „razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“ (usp. Rim 5,5)? Je li Božja ljubav jednostavno viša razina naše ljudske ljubavi? Je li to nekakva savršena ljudska ljubav?
Ne. Božja ljubav daleko je drugačija od naše. Bog sâm je ljubav. Bog nas ne ljubi zato što mi to zaslužujemo, već zato što je On ljubav. Njegova ljubav je savršena i nepromjenjiva, dok je naša manjkava i stalno se mijenja. Njegova je ljubav potpuno dobrovoljna, dok naša često ovisi o tome kako se osjećamo u ovom trenutku.
Čovjek po svojoj naravi teži tome da bude ljubljen. Kroz život susreće majčinsku ljubav, očinsku ljubav, bratsko-sestrinsku, prijateljsku, romantičnu, zaručničku, supružničku ljubav… Svaki taj oblik ljubavi stvorio je Bog, što znači da je On sam počelo takve ljubavi. Kada primamo Božju ljubav, tada primamo svaki oblik ovakve ljubavi, dakle Bog nam pruža majčinsku, očinsku, prijateljsku, supružničku ljubav… kakvu god nam je u određenom trenutku potrebna, On nam ju već pruža. I to daleko više i drugačije negoli može čovjek.
Uzmimo za primjer cvijet. Dečko ti može iskazati ljubav tako što će ti ubrati cvijet i pokloniti. Međutim, Bog je onaj koji je najprije taj cvijet stvorio i darovao ti ga riječima „sve moje tvoje je“ (usp. Iv 17,10). Žao mi je, ali tvoj dečko ne može nadmašiti Boga i Njegovu kreativnost, romantiku, ljubav.
Zašto ovo pišem? Međusobna ljubav koju si možemo pružiti, primiti, osjećati, doživjeti i koju je Bog utkao u naša srca veliko je bogatstvo, On sâm nam pruža svoju ljubav kroz bližnje. Nije čovjek stvoren da bude sam, stoga mu je potrebna ljubav i pažnja bližnjega.
Međutim, u velikoj sam zamci ako od čovjeka očekujem da me posve ljubi, da mi ispuni srce, da me ljubi bezuvjetno, bezgranično, da drugi meni bude sve i da ja drugome budem sve. S razlogom je Bog dozvolio da u određenim trenutcima života osjetimo prazninu koja se nalazi u srcu, bez obzira na to što sam okružena ljudima koji me vole i koje ja volim.
Upravo tu prazninu i usamljenost koja nam je teška znamo pokušati ispunjavati različitim stvarima, kao što su isprazna zabava, alkohol, droga, blud, traženjem drugog prijatelja, društva, partnera koji će mi možda na bolji način ispuniti srce. Čekaj! Ta praznina i usamljenost koju osjećaš velika je milost. Ona jest Božji poziv da idem k Njemu, da On ispuni tu prazninu i da konačno shvatim Tko je taj koji mi je dovoljan, koji će me ispuniti i neće me ostaviti.
Hajde da još malo usporedimo našu ljudsku ljubav i Božju ljubav. Sveto pismo nas upozorava: „Bolje se Jahvi uteći, nego se uzdat’ u čovjeka.“ (Ps 118,8); „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka. (…) Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje.“ (Jer 17,5.7)
Sjetimo se prispodobe o milosrdnom ocu (Lk 15,11-32). Sin traži od oca svoj dio imanja, otac mu ga bez opiranja daje, sin odlazi i to imanje rasipa i troši na uživanje u grijehu. Vraća se kući, a otac umjesto da ga kazni, umjesto da mu više ne pruža nikakvu materijalnu pomoć, umjesto da ga uzme za svoga najamnika (kako je sin i htio), čini sljedeće: „Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda (što znači da ga je čekao od njegova odlaska), ganu se (ganuće jest ono što osjećamo duboko u utrobi kada nekoga volimo i tjera nas na pokret), potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.“ Naredi da ga se obuče, da se pripremi gozba i „stadoše se veseliti“. Potpuno oprašta i zaboravlja grijeh, ne ispituje ga, ne kori ga, ne prigovara mu već ga grli, ljubi i priprema gozbu.
Možemo vidjeti da Božji odnos prema čovjeku uvijek ide u korist čovjeku, ni grijeh ne može promijeniti taj Božji stav. Ne okreće se od mene ni onda kada bježim od Njega. Eto, takav je Bog.
A čovjek? Odnosno – ja? Pogledajmo starijeg sina u istoj prispodobi. Nije htio mlađem bratu oprostiti, nije mu htio ni prići, ni pozdraviti, ni pogledati ga, „rasrdi se i ne htjede ući“, prigovara ocu jer mu iskazuje dobrodošlicu, pažnju, ljubav. Čovjek često pamti ono što smo učinili protiv njega, često pamti i krivi pogled, jer čovjek je izranjavan, osjetljiv, ne mora biti zlonamjeran da bi tako postupao. Nesavršen je. Danas je, sutra nije, danas te jako voli, sutra te manje voli jer mu je sad zanimljiviji netko drugi, ili te sutra više ne voli, ili te mrzi. I ja to činim drugome.
Što nas čini usamljenima? – Preveliko očekivanje od drugog čovjeka. Ako čovjek od ljudske ljubavi očekuje ono što može primiti jedino od Božje ljubavi, onda postaje rob, nesretan, gubi slobodu. Tada biva povrijeđen, razočaran i ranjen od drugoga. A kada ne očekujem ništa od drugog čovjeka, a živim od Božje ljubavi, tada živim u slobodi djeteta Božjega, postajem zahvalna za svaku malenu ljubav koja dolazi od čovjeka, ali ne živim od te ljubavi i za tu ljubav, nego živim od Božje ljubavi i za Božju ljubav.
Da se razumijemo, ne želim umanjiti ljepotu ovozemaljske ljubavi. U njoj nam se Bog najprije objavljuje. Ali vjerujem da smo svi iskusili prolaznost, ograničenost i manjkavost ljudske ljubavi, od drugih, ali i od sebe. Naravno, ne mora uvijek tako biti. Ono što želim naglasiti jest da svaki odnos mora imati temelj u Bogu, Njegova ljubav mora biti u središtu svakog odnosa, bilo obiteljskog, bilo prijateljskog, bilo partnerskog. Tek tada moći ću u slobodi uživati ljudsku ljubav te primati Božju ljubav koja će u potpunosti ispuniti moje srce, i kao što sv. Pavao kaže, ta ljubav razlijevat će se u srcima našim – dobro, nabijeno, natreseno, preobilno – bez mjere! Tek tada mogu biti ispunjena i radosna sa sobom, sa svima oko sebe i s Bogom. Sloboda je potrebna, sloboda od sebe i bližnjega da bih bila slobodna za sebe i bližnjega – upravo kao što fra Marin Karačić pjeva u svojoj pjesmi Molitva: „Od svih oslobodi me, da tako postanem slobodan za sve.“
Zaključno: Ne očekuj od čovjeka ono što ti jedino Bog može pružiti. Ma daj samo pogledaj koliko te On ljubi i dopusti mu da razlije svoju ljubav u tvoje srce i prelije ju na tvoje bližnje!
s. M. Filotea Hajek, SCSC
naslovna fotografija: Unsplash