Drago mi je da sam, barem među nekolicinom, svojim posljednjim tekstom o čednom odijevanju potakla razmišljanje i rasprave. Neki su mi se čak i privatno javili – ponekad da se slože sa mnom, a ponekad da me pitaju par pitanja jer sam, po njihovom mišljenju, u nekim stvarima u krivu.
Ti su me razgovori potakli da napišem još jedan tekst. Realno, tema čednog odijevanja dosta je opširna i teško da se može sasvim obuhvatiti u tekstu koji se pročita za tri minute.
Prije nego napišem kojih je to nekoliko mitova i nesporazuma do kojih dolazi uglavnom zbog manjka promišljanja i kvalitetna rasprave, želim napomenuti da je svijest o čednom odijevanju nešto što se postupno razvija, nešto što zrije. Sama čednost je krepost, a krepostan se ne može baš postati preko noći. Barem u većini slučajeva.
Ako čitate zapise i misli nekih svetaca koji su u prošlom stoljeću pisali o čednom odijevanju (primjerice, sveti Padre Pio i blaženi Ivan Merz), možete primijetiti neke poprilično radikalne stavove (a to biste pogotovo mogli pomisliti ako vam čednost u odijevanju nije bitna). (Na primjer, bl. Ivan smatra da bi rukavi trebali biti dugački najmanje do lakta.)
Nije poanta slijepo slušati tuđe riječi i savjete, koliko god sveta bila osoba koja nam te savjete daje i koliko god ti savjeti možda bili na mjestu. Naravno, ako nam svećenik na ulazu u crkvu kaže da se moramo presvući, jer smo neprikladno odjeveni, poslušat ćemo ga. Naravno, ako nam netko da kvalitetan, razborit, dobar savjet, trebamo barem razmisliti o tim riječima. Ali isto tako se ne trebamo samo opustiti i raditi sve što drugi rade, bez ikakvog promišljanja i zdravog preispitivanja.
Često se na internetu, na katoličkim portalima, znaju naći članci s naslovom „Je li grijeh ako…“. Nisu takvi članci nužno loši, ali ako ćemo stalno ispitivati je li nešto grijeh ili nije, postat ćemo plitki. Važno je pronaći razloge utemeljene na razumu i, povrh svega, ljubavi, jer to je ono na što smo pozvani – ljubiti. A ne robovati.
A sada ono zbog čega ste došli – mitovi i nesporazumi.
1. „Kome se ne viđa, neka ne gleda!“
„Potom Jahve zapita Kajina: »Gdje ti je brat Abel?« »Ne znam«, odgovori. »Zar sam ja čuvar brata svoga?«“ (Post 4,9)
Čini mi se da se i mi često tako pravdamo: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ Podsjetimo se, to kaže Kajin nakon što je ubio svoga brata.
Ubio. Brata.
Jednom sam bila na susretu na kojem smo imali skečeve oko kojih se baš i nismo potrudili. Baš smo to ofrlje odradili. Naš duhovni asistent nam je tada vrlo jasno dao do znanja da to nije bilo u redu od nas. Mi smo te skečeve doživljavali kao neku bezvezariju, a možda baš skeč može dotaknuti nečije srce.
Isto tako, u nekim raspravama zna se naći ovaj primjer: ako si u lovu i postoji mogućnost da je ono nešto što vidiš u daljini čovjek, a ne divljač, zasigurno nećeš pucati (ili bi barem to bilo nemoralno i nerazborito).
Da povežem: mi jesmo čuvari brata svoga. Kada prestajemo biti čuvari brata svoga, tada mu više nismo braća, a kada našem bližnjem nismo braća, onda činimo grijeh. Jer, prema svakome se čovjeku trebamo odnositi s ljubavlju i poštovanjem.
„Neka ne gleda“? Hoćemo li baš ići ulicom i govoriti ljudima neka ne gledaju? Ili možda nositi nekakav transparent? Teško. Ljudi imaju oči i vide ono što je pred njima. Možda ja nikoga neću navesti na grijeh ili sablazniti noseći kratke hlače ili majicu bez rukava. A možda baš i hoću. Dapače, vjerojatnije je da hoću nego da neću. Pa zašto se onda tako odijevam? Zašto nisam čuvar brata svoga? Kako znam da to neće dotaknuti nečije srce (ili uzburkati nečiju krv, bolje rečeno)?
2. „Čedno odijevanje je u redu za određene prilike.“
U ponekim crkvama znaju se na ulazu naći nekakve marame. Neki bi, čitajući ovaj tekst, možda pomislili da se radi o koprenama, odnosno velovima (množina od riječi veo). Ali ne, te su marame tamo da bi se nedolično odjeveni vjernici (u većem slučaju vjernice) pokrile, recimo ramena, dekolte i leđa (koji su, je l’, goli).
I ne mogu a da se ne zapitam: zašto je u crkvi problem biti razgolićen (mada nekima ni to nije problem), a izvan crkve je to u redu? Zašto se krizmanice u crkvi fino odjenu u dugačke haljine, a onda se presvuku u neku oskudnu odjećicu?
Malo su čudni ti dvostruki standardi.
Naravno, ako netko opsuje u crkvi, to je veliki grijeh, veći nego da je opsovao izvan crkve. No, psovanje je svakako grijeh. Nečedno (i općenito nedolično) odijevanje ljude navodi na grijeh, barem grijeh mišlju. To što, na primjer, mene ne navodi na grijeh ako vidim neku ženu u minici, ne znači da za nekog drugog to neće biti ozbiljne napasti.
Grijeh je druge navoditi na grijeh, neovisno o tome nalazimo li se u školi, na rođendanu, na vjenčanju, framaškim obećanjima, koncertu duhovne glazbe, maturalnoj večeri ili – u crkvi, na euharistijskom slavlju.
3. „Neki ljudi koji možda i ne paze toliko na čedno odijevanje bolji su od onih koji jako paze na to.“
A neki ljudi koji psuju su pošteniji od onih koji ne psuju. Neki ljudi koji ne idu u crkvu manje ogovaraju i manje lažu od onih koji svake nedjelje idu u crkvu. Netko je možda „veliki vjernik“ pa se eto posvađao s čitavom obitelji i ne želi se pomiriti.
Trebam li nastaviti niz?
Ovakvi argumenti i primjedbe, premda ih se lako raskrinka i premda se lako razotkrije kako su neutemeljeni, ipak nose sa sobom važnu poruku.
Naime, to što je, primjerice, neka djevojka odlučila nositi dugačke suknje i haljine, ne znači da je sad ona automatski svetica, moralna vertikala ili što već. Isto tako, netko može ići na Misu svake nedjelje, odlaziti na duhovne obnove i slično, a i dalje biti ustrajan u nekom grijehu (psovanje, primjerice, ili ogovaranje).
Tu se i mi trebamo zapitati kao katolici, vjernici – kakvo je moje srce? Želim li da Isus učini „srce moje po Srcu Svome“? Ili želim biti samo katolik na papiru ili na društvenim mrežama ili – po odjeći?
Jedna od poruka koji koncept čednog odijevanja sam po sebi nosi jest naglasak na cjelovitost čovjeka. Čovjek nije samo duša, nego i tijelo. Kao što moramo paziti na svoje misli, na riječi, tako trebamo paziti i na svoje odijevanje, ponašanje. Ne možemo reći „tijelo je nebitno“, baš kao što ne možemo reći ni „duša je nebitna“. Teško je raditi na svemu odjednom, ali ne možemo zapostaviti niti jedan dio sebe. Malo po malo, naravno.
4. „Nije to veliki grijeh, ionako to svi rade.“
Ovaj „argument“ primjenjiv je na brojne druge situacije. Na primjer: ogovaranje, laganje, psovanje, zapošljavanje preko veze, prepisivanje i švercanje, ilegalno preuzimanje filmova i glazbe s interneta… Također je trend u svijetu biti ateist. Možda bismo i taj trend, tu modu trebali pratiti?
Nije uvijek ono što većina kaže i radi dobro. Nekad možda i je, ali nekad nije.
Nečedno odijevanje upravo je veliki grijeh zbog toga što to svi rade. To je, da tako kažem, postao masovni, kolektivni grijeh. Žao mi je ljudi koji se bore s određenim napastima jer mi se čini da oni apsolutno nigdje ne mogu pobjeći od tog zla. Možda da se zatvore u neki samostan ili špilju, da žive što dalje od ljudi i što dalje od raznoraznih medija (među njima, nažalost, i katoličkih) koji, svjesno ili nesvjesno, promiču takav način odijevanja i prikazivanja čovjeka.
A, ako ćemo nastaviti tako, onda možemo reći i da upravo zato što svi to rade svi i trebamo prestati to raditi. A svatko, naravno, treba krenuti od sebe.
5. „Bitno da je sve pokriveno!“
Da prijeđemo sad malo i u drugu krajnost. Čedno odijevanje ne znači da će netko omotati sebe u vreću od krompira „da se ništa ne vidi“.
U nekim se kulturama žena shvaća kao biće koje muškarca tjera na grijeh, odnosno kao manje vrijedno biće. Kao izvor zla. No, mi kršćani imamo drugačije shvaćanje žene. Kako što je Eva zagrizla jabuku i, zajedno s Adamom, čovječanstvu donijela istočni grijeh, tako Marija, Božje remek-djelo, uklanja tu ljagu. Po Mariji, ženi, djevici i majki, Bog dolazi na svijet, utjelovljuje se.
Iz toga možemo zaključiti dvije stvari. Prvo: bit žene nije da je izvor zla. Kako bi mogla biti, kad je po njoj Sin Božji došao na zemlju? A drugo je da je tijelo važno i dobro. Inače se Bog ne bi utjelovio.
Svaka krepost ima svoje dvije krajnosti. Primjerice, nevjera i praznovjerje krajnosti su vjere. Vjera je ono u sredini, rekli bismo – zlatna sredina. Nevjera je, dakako, nedostatak vjere, a praznovjerje je vjerovanje u sve. Ako malo razmislimo, vidjet ćemo da se te dvije krajnosti često dodiruju. Odnosno – ako je netko praznovjeran, vjerojatno zapravo nema vjeru. Ili, onaj tko za sebe tvrdi da je ateist (da nema vjeru), vjerojatno čita horoskop i navečer gleda gatare na televiziji ili tako nešto. Ili pak vjeruje u znanost ili u umjetnost ili u politiku kao u nekakvo božanstvo i očekuje od tih svjetovnih i ljudskih stvari spasenje svega svijeta.
Uglavnom, poanta je da treba razumjeti i znati gdje je ta sredina. Čednost je sredina. Osim razgolićenosti, loše je i kada mislimo da nam se ni jedan jedini djelić kože, ni jedna vlas kose ne smije vidjeti (ne bi bilo politički korektno da sada imenujemo neke odjevne predmete određenih vjerskih zajednica koji su upravo takvi da nastoje pokriti (ili sakriti) svu žensku kožu, kosu pa i oči). Ili ako mislimo da čedno odijevanje znači odijevati se ružno, neprivlačno, odbojno.
Čednost ima vlastitu, specifičnu ljepotu. To nije ljepota koju nam nudi ovaj svijet – ljepota koja dolazi uz požudu, uz blud. Čednost je ljepota koja u sebi nosi jednu lakoću i radost koja nije od ovoga svijeta. Čedno odijevanje ne znači mržnja prema tijelu, nego upravo suprotno – baš zato što je tijelo dobro, lijepo i važno treba ga čuvati od požudnih pogleda kojima bi se tijelo svelo na puko meso.
6. „Oni koji se zalažu za čedno odijevanje smatraju da su silovane žene same krive zbog svog odijevanja.“
Prije nego nastavim ovaj pomalo morbidan dio, želim naglasiti da se sa žrtvama bilo kakvog nasilja ne treba, oprostite mi na izrazu, koristiti kao nekim argumentima. Ljudi nisu argumenti. Treba uvijek imati suosjećanja i empatije za tuđu bol, pogotovo ako je ona toliko velika da ju mi ne možemo ni shvatiti.
No, da nastavim: ovaj se argument zapravo na neki način nadovezuje na prethodnu točku. U smislu, ovo je krajnost. Krajnost je reći da su žene koje se provokativno odijevaju same krive za svoje silovanje baš kao i reći da one nimalo nisu odgovorne za posljedice izazvane svojim ponašanjem.
Ono što bi u ovom mitu ili nesporazumu bio odgovor je ponovo – sredina. Odnosno – svatko je odgovoran za svoj dio života, za svoje postupke. Kao što jedna osoba treba paziti kako se odijeva, druga osoba treba paziti na dostojanstvo ostalih ljudi. To što je netko oskudno odjeven ne znači da zaslužuje silovanje. Ali, isto tako, to što netko neće okolo silovati sve žene koje su oskudno odjevene (ili se na bilo koji način nedolično ponašati prema njima zbog toga) ne znači da ga one trebaju provocirati i praviti se da je to sasvim u redu.
7. „Čedno odijevanje je dosadno.“
„Dosadno je veselje bez Tebe, dok s Tobom i radost i plač raduju. Nama je dosadno sve što je Tebi protivno, Tvoja volja nam je neprestano želja. O, kada je tako ugodno plakati s Tobom, koliko će biti veselje s Tobom?“ (sv. Bonaventura)
Jednom sam na framaškom Hodu bila s još nekim framašicama u trgovini. Bile smo u jednom gradiću u kojemu smo toga dana i spavali. Kada smo došli na blagajnu, blagajnica nas je pitala tko smo mi. Objasnile smo joj da smo mi Franjevačka mladež, da smo na svom hodočašću itd. Ona nam je tada rekla nešto kao: „I mislila sam si da je nešto s Crkvom, vidjela sam da ste vi cure jednolično odjevene.“
„Dosadno je veselje bez Tebe“, kaže nam sveti Bonaventura. Odnosno, da obrnemo: veselje je s Tobom zabavno, zanimljivo. Kada bismo za svaki grijeh rekli da je dosadan, a za svako dobro djelo da je zabavno i kada bismo živjeli u skladu s tim, mislim da bismo daleko dogurali na putu prema svetosti, odnosno na putu prema Bogu, našem Gospodinu, koji je i sam Put, Istina, Život.
Da se vratim ja na čedno odijevanje: ono, kao što sam već i bila rekla, ima svoju nutarnju ljepotu. Meni je prelijepo vidjeti framašice i općenito katolkinje u lijepim, dugačkim haljinama. I osjećam se vrlo ugodno kada ne moram biti izložena prizorima muških dlakavih nogu u kratkim hlačicama.
Grijeh je dosadan. Čedno odijevanje nije dosadno.
I, što reći za kraj, osim – ne budimo dosadni!
Mir i dobro!
Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh
naslovna fotografija: Laura Čorluka