Mjesec lipanj u liturgijskog godini posvećen je Presvetom Srcu Isusovu, danas vrlo poznatoj pučkoj pobožnosti koju obavlja mnoštvo vjernika i svetkovini koju uvijek slavimo petkom, osmi dan nakon svetkovine Tijelova. Uz ovu pobožnost povezujemo sv. Margaretu Mariju Alacoque, iako su mnogi sveci prije nje svoju ljubav i predanost Gospodinu iskazivali štovanjem Srca Isusova.
Zahvaljujući Gospodinu na prinesenoj žrtvi za naše otkupljenje, Crkva od svojih početaka slavi i časti rane Kristove, a s njima povezane i srce Gospodina koji nas je toliko ljubio da je predao svoj život za nas. U židovskoj je tradiciji srce smatrano središnjim organom jer zbog njega krv kola našim žilama i tako omogućuje povezanost i život cijeloga tijela. Iz toga izvire i simbolika Srca Isusova kao središtem koje spaja sve udove, cijelu Crkvu, i čijom smo ljubavlju svi zahvaćeni.Sveti Ivan koji je svoju glavu naslonio na Kristovo srce, u svojoj prvoj poslanici naglašava da se ljubav Božja očitovala tako što je „…on ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.“ (1 Iv 4, 10) Naša ljubav prema Bogu i bližnjemu, naše predanje i vjernost samo su odgovori koje možemo ponuditi na Božju ljubav i tako ostati u Njegovoj ljubavi.
Isus u Matejevu evanđelju spominje svoje srce i kaže da je ono krotko i ponizno te da po njegovu primjeru učimo, a tako ćemo naći mir svojim dušama (Mt 11,29). Vjerojatno je poniznost osobina lako shvatljiva svima, ali krotkost nam je ponekad teško objasniti. Ono označava osobu koja je mirna, pasivna, bez otpora. To se može činiti kontradiktorno kada u susretima Isusa i mnogih osoba koje čujemo u evanđelju izviru Njegova brižnost, pažljivost, suosjećanje, oproštenje, blizina, sigurnost, kao i gorljivost i zauzetost pomoći u potrebi.
Ali, uistinu je Isus bio krotak i ponizan, u trenutcima najveće predanosti Ocu – na svojoj Kalvariji. Njegovo srce nije se opiralo ljubavi kojom je gorjelo za nas, već se u tišini boli i jada dao do kraja.
Ovo otajstvo uistinu je malo dohvatljivo mudrima i umnima, a darovano malenima, onima koji čitavim svojim bićem vjeruju Bogu, onima koji u umoru života ne odustaju. Isus govori o umoru, bolesti koju je teško dijagnosticirati, a javlja se u raznim razočaranjima od ljudi, laži, nepravde, nepovjerenja. Umor koji zadaje teške udarce i onesposobljuje za korak dalje. U tim se trenutcima javlja želja za odustajanjem u strahu od budućnosti, želja za bijegom.
Ali Isus nas takve poziva, umorne i opterećene. Kao dobri pastir svojih ovaca, od nas ne odustaje. Traži i onu zadnju, stotu, izgubljenju, da ju brižno ponese i iscijeli joj rane. Pastiri su u Isusovo vrijeme izgubljenoj ovci polomili nogu da više ne bi odlutala. Ali Isus nam govori da on svoje ovce ne kažnjava, ne slama nas, već nam grijehe oprašta čisteći nas svojom milošću i ljubavlju. Naše grijehe preuzima na se, daje probosti svoje Presveto Srce, ponizno i bez opiranja, da nam pokaže „koliku nam je ljubav darovao Otac.“
Mnoge su misli o Presvetom Srcu prenesene na papir kroz stoljeća Crkve; sv. Bonaventura piše o srcu koje je htjelo „biti probodeno kopljem kako bi mi pokazalo preobilje tvoje (Isusove) ljubavi i postalo boravište moje duše.“
Sv. Brigiti Švedskoj Majka Božja je rekla: „Srce moga Sina nadasve je slatko poput meda i posve čisto poput najčišćeg izvora, jer iz Njega izlazi sve što je kreposno i dobro, kao iz izvora…“
Sv. Albert Veliki napisao je da se Isus „sigurno obradovao u svom Srcu videći da se njegova velika ljubav razdala po svetoj pričesti, u kojoj se događa savršeno sjedinjenje njega i njegovih udova.“
Sv. Antun Padovanski usporedio je Isusa i njegovo Presveto Srce govoreći o golubici koja traži pećinu i u njoj si izgraditi gnijezdo: „Pećina je naš Gospodin Isus Krist. A pukotina pećine je rana u njegovu svetom boku. Rana u boku vodi k Spasiteljevu Srcu. I tamo, k toj luci spasenja, poziva On duše.“
Sv. Ivan Eudes ističe se kao začetnik liturgijskog štovanja Srca Isusova i Marijina, što spominje sv. Pio X. u dekretu beatifikacije, jer je mnogo pisao o Srcu Isusovu i Marijinu, poticao na štovanje Presvetih Srdaca, a i sastavio je Misu Srca Isusova i časoslov Srca Isusova i Marijina.
Sv. Margareta Marija Alacoque, redovnica samostana Marijinih kćeri od Pohođenja, doživjela je četiri velika ukazanja Srca Isusova, o čemu joj mnogi nisu vjerovali. Uz pomoć oca Klaudija de la Colombiera, isusovca koji je smatrao ukazanja istinitima, pobožnost Presvetom Srcu Isusovu još se jasnije i sigurnije širila među vjernicima; povećavao se broj bratovština Srca Isusova, posvećivani su oltari i podignute brojne kapele, a i mnoge su propovijedi upravo bile o Presvetom Srcu Isusovu. Uvođenjem blagdana Srca Isusova u liturgiju, bile su otklonjene sve sumnje, a papa Leon XIII. posvetio je 1889. čitav svijet Presvetom Srcu Isusovu.
I danas se možemo pitati poput sv. Ivana Eudesa: „Što mi možemo učiniti kako bismo se poslužili tim darovanim nam Srcem i iskazali Bogu dostojnu čast i slavu?“ Mnogi obavljaju pobožnost devet prvih petaka prema obećanju Isusa sv. Margareti Mariji da oni ne će umrijeti u nemilosti jer će im Njegovo Srce u posljednjem času služiti kao sigurno utočište. Također, sastavljeni su mnogi zazivi, krunice i posvetne molitve u čast Presvetom Srcu Isusovu.
Te nam molitve, uz redoviti sakramentalni život, mogu pomoći odreći se nas samih, naših srca koja su ranjena grijehom i sebeljubljem te bolje razumjeti da je Isusovo Srce ljubilo mnogo više, nego što nam je i pokazao dok je u ograničenoj ljudskoj boli visio na drvetu križa. U toj spoznaji rastimo u zahvalnosti prema Gospodinu za neograničenu ljubav i milosrđe.
Ivana Budrovac, SCSC