[XX: O redovniku radosnu u Gospodinu i o onom taštome]
Blago onome redovniku koji nalazi milinu i veselje samo u presvetim riječima i djelima Gospodnjim i pomoću njih u radosti i veselju (usp. Ps 51,10) vodi ljude k ljubavi prema Bogu. Jao onome redovniku koji uživa u besposlenim i ispraznim riječima i pomoću njih ljude navodi na smijeh.
[XXI: O taštu i brbljavu redovniku]
Blago sluzi koji kad govori ne iznosi sve svoje nadajući se plaći i koji nije brz na riječima (usp. Izr 29,20; Jak 1,19), nego mudro razmišlja o tome što treba govoriti i odgovarati. Jao onome redovniku koji ne drži u svome srcu (usp. Lk 2,19.51) dobra koja mu je Gospodin objavio i drugima to ne pokazuje djelom, nego to ljudima radi plaće želi radije riječima pokazati. On je primio svoju plaću (usp. Mt 6,2.16), a slušatelji odatle odnose malo ploda.
Iz Opomena svetog Franje
Na prvu ove dvije opomene mogu nam se učiniti nejasnima, odbojnima i teškima. No, kada malo dublje uronimo u srž ovih opomena i krenemo malo više razmišljati o njima, vidimo ipak da su podosta povezne, te nadopunjuju jedna drugu. U prvoj opomeni brat Franjo iznosi nam važnost Božje riječi u životu jednog redovnika, možemo reći i svake osobe koja je krštena i vjeruje u Isusa Krista. Franjo nam želi naglasiti važnost Božje riječi ne samo u našem životu već i u životu drugih ljudi. Kao da nam želi naglasiti kako samo u Božjim riječima i djelima možemo pronaći istinsku radosti, te tom radošću koju smo primili iz Božje riječi možemo približiti druge Bogu.
Možemo se stoga zapitati: Kako živimo Božju riječ u svojoj svakodnevnici? Čitam li Božju riječ, dopuštam li Bogu da on oblikuje moj život? Također možemo se zapitati koliko smo često posvjedočili drugima da smo Božji, ne samo riječima nego i djelima. Jakovljeva poslanica donosi nam ovaj citat: „Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi.“ (Jak 2,17).
Da, vjera bez djela je mrtva. Koliko to god zvučalo strašno i nestvarno, istinito je. Nažalost, danas ćemo mnogo puta čuti kako netko kaže za sebe da je katolik, a ne ide na Svetu Misu. To je isto kao i katolik na papiru. Možeš ti reći da si katolik, ali džaba ti to ako to ne živiš. Tako i vjera ako nema djela, ne može druge oduševiti za Krista. Jedino svojim primjerom, ponašanjem možemo kod drugoga pobuditi žar, znatiželju da dublje upozna Krista. Kao vjernici pozvani smo biti sol zemlje. (Usp. Mt 5,13).
„Jao onome redovniku koji uživa u besposlenim i ispraznim riječima i pomoću njih ljude navodi na smijeh.“
Ovdje nam Franjo isto želi progovoriti istom prodornošću kao i u prvom djelu opomene. Želi nam reći da onaj redovnik, onaj čovjek koji zaboravlja svoju zadaću nema ništa zajedničko s Bogom te da je on suprotno od onoga što Bog želi da budemo. Čovjek biva tašt, bljutav i besposlen te naposljetku može postati poput ateista, tj. čovjek bez Boga. Nemojmo si dopustiti da nam se to dogodi.
Čovjek koji se udaljuje od Boga, od njegove riječi te u njima više ne nalazi radost postaje isprazan čovjek. Takav čovjek radost nalazi samo u ispraznim stvarima, stvarima koje nemaju ništa s Bogom. Iz osobnog iskustva znamo da takve „taštine“ mogu prodrijeti duboko u naš život i ukorijeniti se u loše navike. Stoga, nemojmo si dopustiti da upadnemo u materijalizam, stvari koje nas odvlače od Boga. Uistinu, tako lako možemo postati suprotnost soli, bljutavost: „Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze“ (Mt 5,13). Jer kako kaže Sveto pismo: sve je dopušteno, ali sve ne koristi. (1 Kor 10,23).
Vjerojatno smo svi sto puta čuli onu poznatu uzrečicu od naših starih: „Ispeci pa reci.“ Ima nešto u tome jer i sam brat Franjo nam kaže: „Blago sluzi koji kad govori ne iznosi sve svoje nadajući se plaći i koji nije brz na riječima (usp. Izr 29,20; Jak 1,19), nego mudro razmišlja o tome što treba govoriti i odgovarati.“ Na prvu nam se ova Franjina opomena može činiti kao neka norma, pravilo koje nas želi naučiti lijepom ponašanju. No, Franjo nam govori da brbljavost može biti velika pogibelj za svakog kršćanina. Svakome se može lako dogoditi da upadne u zamku da želi biti glavni u društvu, glasnogovornik kojega će svi čuti i vidjeti. To nas lako možemo dovesti do oholosti i strmoglaviti u zamku da budemo vješti na riječima, a na djelima mrtvi.Pravi siromah, „sluga Božji“, neće tražiti vlastiti ponos, slavu u dugačkim razgovorima, želji da bude u središtu pažnje. On će znati u šutnji i tišini dati hvalu Bogu. On će mudro razmisliti prije nego što odgovori hoće li će riječi koje će prozboriti biti na slavu Božju ili na vlastitu slavu.
„Jao onome redovniku koji ne drži u svome srcu (usp. Lk 2,19.51) dobra koja mu je Gospodin objavio i drugima to ne pokazuje djelom, nego to ljudima radi plaće želi radije riječima pokazati. On je primio svoju plaću (usp. Mt 6,2.16), a slušatelji odatle odnose malo ploda.“
Zlo za nas može biti pogibeljno ako ne znamo u svome srcu čuvati ono dobro koje nam je Bog darovao. Ovdje za dobar primjer možemo uzeti Blaženu Djevicu Mariju, poniznu Božju službenicu. Dobro koje je Bog Mariji darovao ona je znala brižno čuvati i prebirati u svome srcu.
Jedino čovjek koji je slobodan, nezavezan na prolaznu slavu, koji nije ohol i sebičan svjestan je da je sve što je dobio, primio kao nezasluženi Božji dar i milost. Djelima pokazujemo darove Božje.
Dragi brate i sestro, vjerujem da i ti imaš neki dar koji ti je Bog darovao, ne boj se pokazati, podijeliti taj talent s braćom i sestrama na Frami. Svi smo različiti, svima je Gospodin darovao neke talente. Idući put kada na Frami bude trebalo nešto učiniti, ili kada netko iz vijeća bude zamolio neku pomoć vezano za nešto, ne boj se djelima pokazati svoj talent, već ga daruj. Vjerujem da ćeš talentom koji ti je Gospodin darovao obogatiti svoju Framu, te će taj talent uroditi velikim plodom (Usp. Mt 25,29).
Završavam poticajnim riječima sv. Antuna Padovanskog: „Zato vas zaklinjem: neka šute riječi, a govore djela.“
Anamarija Krznarić, Frama Našice