Otajstvo križa

„Duša mi gine i čezne za dvorima Jahvinim.“ (Ps 84,3a)

U svakome od nas nalazi se čežnja za nebom, čežnja za jedinstvom s Bogom, za vječnošću gdje vlada ljubav, mir, radost, gdje nema poteškoća, boli, bolesti – patnje. Upravo za nebo smo stvoreni. Naša narav to dobro prepoznaje, stoga nastoji pobjeći od ovozemaljskog križa, želi pobjeći od teškoća, boli, slabosti, trpljenja. I evanđelje nam o tome govori kako su se učenici razbježali pred Isusovim križem, što je sasvim normalno, prirodno, naravno. Narav ne želi prihvatiti križ baš zato što čezne za nebom gdje križa nema.

Međutim, za život s Gospodinom često je potrebno izdići se iznad svoje naravi i živjeti nadnaravno, donositi nadnaravne odluke te stalno biti zagledan u primjer koji nam je ostavio sâm Bog u Vazmenom trodnevlju. On, koji je svemoguć i nije morao prihvatiti križ, poradi mene prihvatio ga je, obgrlio i dao se na nj pribiti, biti na njemu nepomičan, nemoćan, slab, prezren i odbačen. Što ga je natjeralo da se tako snizi, da zanemari svoje veličanstvo, da siđe s nebeskog prijestolja i propne se na križ? O, kako silna ljubav! Ljubav ga je kao bičem gonila na Golgotu jer je imao mene pred svojim očima. O, kolike li nelogičnosti, kolike li neshvatljivosti, „da roba otkupiš, Sina si predao.“ Baš zato što je križ toliko nerazumljiv, ovu stvarnost naslovljavamo „Otajstvo križa“. Ne možemo razumjeti križ, ne možemo razumjeti njegov besmisao. Križ je križ upravo zato što je besmislen, nelogičan, jer bih najradije skinula taj teret s leđa, a Božja ljubav mi pokazuje primjer ustrajnog nošenja križa do raspeća. Iako ne mogu u potpunosti razumjeti svoju patnju, mogu djelomično nazrijeti što mi križ pruža, a to je istina o samoj sebi, prisnija Božja blizina, intimniji odnos s Bogom, dublja i veća čežnja za nebom… S druge strane, neprihvaćanje i pokušaj izbjegavanja križa dovodi do frustriranosti, ogorčenosti, očaja, okrivljavanja drugih, življenja za zemaljske vrijednosti… Stoga, hoću li prihvatiti u svome životu to otajstvo, taj blagoslovljeni besmisao koji nazivamo križ?

Također, u ovom trodnevlju Bog pokazuje da križ, patnja i smrt nisu kraj. Uskrsnuće jest ono koje ima zadnju riječ, a ne križ. Naša religija nije religija žrtve, patnje, smrti, već religija života, svjetla, radosne vijesti! Ukoliko ne doživim Veliki petak, neću doživjeti ni Uskrs; ne budem li okrunjena trnovom krunom, neću nikada nositi aureolu; ne bude li križa, neće biti praznog groba, kako govori Fulton J. Sheen. To je i logika pšeničnog zrna koje mora umrijeti, istrunuti da bi donijelo rod, da bi živjelo. Križ i grob u konačnici ostaju prazni. Neću završiti u patnji, nego će moja patnja završiti. Nakon patnje dolazi novi dan, nakon Velikog petka dolazi Velika subota, Vazmeno bdijenje, Uskrs. Stoga je pogled na prazan križ izvor nade i snage u sadašnjim teškoćama.

Krist nas spašava upravo po onome što nas trenutno razapinje. Po svome raspeću postajemo kao On, postajemo Njegovi suotkupitelji ovoga svijeta. Postajemo mu blizu, bliži nego ikada prije, koliko god se u takvim trenutcima osjećali daleko, daleko…

Obzirom na toliku ljepotu ove neshvatljive tajne, s čitavom Crkvom možemo glasno uzviknuti: „Ave Crux, spes unica!“ – „Zdravo Križu, nado jedina!“, te zapjevati Himan svetom Križu:

Križu sveti, stablo svako

Zavidi ti čarni sjaj,

S takvim lišćem, cvijetom, plodom

Nikoji ga nema gaj:

Slatko drvo, slatki čavli

Nose teret slatki taj.

 

Savij grane, stablo silno,

Mekšaj jezgru drvu svom,

Neka mine sva tvrdoća

Prirođena biću tvom,

Tijelu Kralja svevišnjega

Budi mekšom posteljom.

 

Samo ti si bilo vrijedno

Žrtvu svijeta nositi,

Postat lađom što će k luci

Potopljene voziti,

Koju svu će Jaganjčeva

Sveta Krv orositi.

s. M. Filotea Hajek, SCSC


naslovna fotografija: Cathopic

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)