Isus, kao pravi pobožni Židov, dolazi slaviti Pashu u Jeruzalem. Pročulo se po svoj Judeji o tom čudotvorcu iz Galileje čijoj mudrosti ništa ne mogu ni učeni farizeji. Hramsko svećenstvo strahuje od Isusovog dolaska, boji se pobune, farizeji još uvijek planiraju kako ga uhvatiti u riječi, a narod, narod jednostavno voli senzaciju. Sve će učiniti za nju pa ga dočekati kao kralja.
Isusov ulazak u Jeruzalem pun je simbolike. Ulazi na magarcu čime ispunja najavu proroka Zaharije: Evo kralj tvoj dolazi jašući na magarcu (Zah 9,9), narod ga dočekuje palminim granama što je oznaka čašćenja kralja, nazivaju ga Sinom Davidovim što je davanje Isusu kraljevske titule i, konačno, zbog tog cijelog čina daju slavu Bogu jer im se čini da dolazi kralj koji će ih spasiti. Zato mu viču Hosana! – to jest: izbavi nas, spasi nas! Možda su neki uvjereni nacionalisti samo čekali da Isus izvuče mač i da krene bitka protiv Rimljana koji se nalaze malo bliže centru grada.
I idemo sada mislima na jedan drugi skup. U pretoriju, to jest u predvorju palače upravitelja, samo pet dana kasnije. Židovski glavari, jer ne smiju ubiti Isusa, dovode ga velikom svećeniku kako bi ga on smaknuo. Pilat ni sam ne zna kako postupiti u toj zaista kompliciranoj političkoj situaciji. Ne treba mu ni zamjeriti. Pita narod što da učini s ovim. A oni iz svega glasa viču: Raspni! Kad se Pilat čudom čudio jer ne zna koje je zlo povikao, oni dreknuše još jače: Raspni ga! Okupili su se u to rano jutro dana uoči Pashe kako bi vidjeli muku i podržali svoje glavare protiv kojih su bili samo pet dana ranije kad su Isusa dočekali kao kralja. Pet dana je trebalo da se prijeđe put od Hosana! do Raspni! Isti ljudi, isti grad, ista vjera, isti narod kojemu je i Isus pripadao. Traže od stranca da razapnu onoga za kojeg su mislili da će se boriti s njima protiv tih stranaca. Koji je zločin Isus imao u njihovim očima? Samo jedan! Nije htio biti nacionalistički buntovnik i osloboditelj od strane vlasti. Želio je biti osloboditelj od najgoreg njihovog neprijatelja – grijeha u njima. Usudio se iznad dobra naroda staviti spasenje. Sram ga i stid bilo. Rekli bi danas i naši neki isto tako.
Braćo i sestre, razularena masa željna senzacije nikada nije stalna. Bezbroj primjera iz povijesti bismo mogli navesti da to potvrdimo. I zato nije Isusu trebalo da ga oni dočekaju kao kralja. Nije njihovo mahanje palminim granama Isusa učinilo kraljem. Njega je njegov Otac učinio kraljem. Isus je znao da je za njega važno što njegov Otac kaže o Njemu, a ne što masa željna linča govori o njemu. Sigurno ga je boljelo što se može dobro vidjeti iz rečenice: „Duša mi je nasmrt žalosna.“ (Mt 26,38) Ali znao je da ipak Bog ima posljednju riječ, a ne čovjek. A kamoli razularena masa kojoj je trebalo pet dana da od Hosana! dođe do Raspni! Znajmo i mi to kad se nađemo u najtežim trenutcima našeg života. Božja je zadnja, a ne od naših bilo prijatelja bilo neprijatelja.
fra Vjeran Lazić, OFM
naslovna fotografija: Cathopic