govorim, govorim, govorim
a zašto?
jer mi je teško biti u tišini.
teško mi je slušati Riječ koja je Istina,
pa ju onda natovarim i ugušim riječima.
besmislenim, oholim, teškim riječima.
i mislim da govorim velike, pametne riječi,
a tako su isprazne…
jer u njima nema Riječi.
riječi mogu probosti nečije srce,
razrezati ga na komadiće,
unijeti nemir i hladnoću u odnos.
kako?
jer ih govorim da dokažem da sam u pravu,
jer ih govorim da dokažem da sam pametnija,
jer želim moć…
želim biti veća od drugoga, želim poniziti drugoga,
a onda…
prestajem govoriti i…
čujem Riječ,
pa joj dopuštam da uđe u moje riječi
i tek tada govorim velike riječi koje
prihvaćaju, grle, griju,
unose radost i mir u odnos.
kako?
jer nisu moje, već Njegove,
jer dopuštam Onome koji je Najveći da govori,
a On govori u Ljubavi
koja ne traži svoje i ne pamti zlo,
koja ne zavidi i koja je dobrostiva.
o Riječi duboka,
izbaci iz moga srca nepotrebne i isprazne riječi
i nauči ga govoriti Tvojim Riječima koje su:
lahor u vrućini
ogrjev u hladnoći
blagost i čvrstina
Ljubav i dobrota
to te molim, o Riječi…
Filomena Dodić, Frama Zagreb – Leopold Bogdan Mandić
naslovna fotografija: Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh