FOTO: Meksiko, III. međunarodna skupština Frame

U pravom duhu latinoameričke kulture, evo mene tri mjeseca kasnije…

KAKO POČINJE SVAKI VIC

Jedna Dalmatinka, jedna Riječanka i jedan Slavonac zaputili su se u najnaseljeniji grad Sjeverne Amerike, treći u svijetu po broju stanovnika sa samo 22 milijuna ljudi – u Ciudad de México ili jednostavno Meksiko. Što smo tamo radili i zašto smo se zaputili baš tamo?

E pa… Udobno se smjestite, ispričat ću vam.

KADA? (ZA)ŠTO? TKO?

Od 20. do 26. kolovoza 2022. godine održala se III. međunarodna skupština Franjevačke mladeži. Mi smo bili pozvani da tamo predstavljamo Hrvatsko nacionalno bratstvo Frame i da sudjelujemo u formiranju smjernica za nadolazećih pet godina za Framu u cijelome svijetu. Dakle, fra Ivica Janjić, OFM (nacionalni duhovni asistent Frame), Marta Radoš, OFS (tadašnja voditeljica formacije, sadašnja nacionalna ministra OFS-a) i moja malenkost (koja je donedavno bila nacionalna predsjednica) zaputili smo se na pravu avanturu, najudaljeniji framaški događaj na kojem smo sudjelovali, na hodočašće od najviše kilometara i na definitivno najzabavniju skupštinu na kojoj smo sudjelovali.

JET LAG?

Plan je bio otprilike ovakav:

Petak navečer – let za Madrid, zatim jedno ugodno i udobno noćenje na klupama na aerodromu. Subota ujutro – let za Mexico City u trajanju od 11 sati i dolazak u Meksiko u ranim popodnevnim satima… Osim što je u Hrvatskoj tad bilo već otprilike 21 h. Spoznaja da ćemo 11 sati provesti u metalnoj cijevi stvarno testira vjeru, ali umirivala nas je činjenica da imamo svećenika uz sebe (barem Martu i mene). Što se tiče jet laga, pripremila sam se na najgore pa sve bilo dobro. Bili smo umorni, ali to nije bilo ni bitno. Nitko od nas nikad nije letio preko oceana pa je to, blago rečeno, bilo zaista uzbudljivo. Nismo bili na Bahamima i Kubi, ali barem smo ih vidjeli iz zraka. Svatko je od nas ponio ručnu prtljagu u koju nije stalo previše stvari.

S obzirom na to da je bilo ljeto, zimska odjeća nam baš i nije bila na listi prioriteta. Premda je vremenska prognoza najavila ugodnih 20-ak stupnjeva Celzijusa, možda smo mi ipak zaboravili na činjenicu da se Mexico City nalazi na 2,240 m nadmorske visine pa smo se, ne biste vjerovali, smrzli. E, da mi je netko rekao da ću doći u Meksiko u sred ljeta i smrznuti se…

HRANA I SMJEŠTAJ

Bili smo smješteni kod časnih sestara (u nečemu što bih, u nedostatku boljeg izraza, nazvala samostanskim hostelom) malo izvan grada. Kod njih smo boravili većinu vremena i imali većinu obroka, tamo smo se družili, imali radni dio te misno slavlje i molitvu. Za dimenzije jedne Europljanke, meksički zahod je jako malen, vrata od tuša niska, a svakako ne zaboravimo spomenuti umivaonik koji daje dojam da pereš ruke u dječjem vrtiću. Svakako je zanimljivo otvoriti prozor sobe koji gleda na hodnik, a još je zanimljivija brava koja se teško otvara kad trebaš izaći iz sobe, a vrlo lako zatvara kad ti u sobi ostanu ključevi.

Nastojali su nam kuhati relativno neutralnu hranu, ali čini mi se da im to nije pošlo za rukom. Svakako je bilo zanimljivo probati razna meksička jela te za doručak, ručak i večeru uvijek imati poslužen grah, tortilje (prazne) i jako ljuti umak koji sam od milja nazvala disaster (katastrofa). Povrće je imalo neobičan okus, ne nužno loš, ali drugačiji. Meksikanci definitivno ne jedu kruh poput nas (ili uopće?), a i meso im nije česta namirnica. Gospodin se ipak pobrinuo za nas pa se svaki dan pronašlo ponešto što nam je odgovaralo, a na odmet nije bio ni obližnji KFC.

Ipak, sve nam je to pomoglo da narastemo u franjevačkoj malenosti i jednostavnosti.

ESPAÑOL?  ENGLISH? HRVATSKI?

Osim smještaja i hrane, ono što nam je zapravo najviše približilo latinoameričku kulturu su ljudi. Premda su bili pozvani predstavnici Frame iz cijeloga svijeta, ipak su brojčano prevladavali framaši iz Latinske Amerike, što je i logično zbog lokacije održavanja Skupštine. Zanimljivo je da ih jako malo govori engleski, ali smo se ipak nekako uspjeli sporazumjeti. Bili su tu braća i sestre iz Europe (s njima smo komunicirali na engleskom) te čak jedan brat iz OFS-a iz Obale Bjelokosti.

Nevjerojatna je milost bila imati priliku upoznati braću i sestre iz cijelog svijeta, dijeliti franjevačka iskustva, učiti o Frami u drugim državama i upoznavati njihov način života. Ono što se moglo primijetiti bio je franjevački duh koji nas je povezivao i raznosio radost među nama. Nakon dva dana svi smo bili kao jedna velika obitelj – obitelj koja se ne razumije uvijek, ali se voli. Zaista mogu potvrditi koliko je Franjin duh univerzalan. Od mog mjesnog bratstva, preko područnog i nacionalnog pa sve do međunarodnog jednostavno postoji taj osjećaj kad si framaš i kad si među „svojima“ makar oni bili s drugog kontinenta.

I premda sam ja naučila nešto španjolskog, neki su od njih naučili i hrvatski (ili dalmatinski) pa je Talijanka naučila reći „Pa’ mi je cukar“ („Niska mi je razina šećera u krvi“), a  Felixa i Eliasa smo ubrzo zvali Srećko i Ilija. Bih li ja bila prava Dalmatinka da nisam cijeli bus naučila kako se kaže „Hajduk živi vječno“? Vjerojatno ne…

Gotovo svaki dan smo slavili višejezičnu Misu pa bi, na primjer, svećenik svoj dio govorio na španjolskom, čitanja bi bila na engleskom, a molitva vjernika na njemačkom, hrvatskom, poljskom, litavskom i francuskom.

KAD POČINJEMO?

U Latinskoj Americi je sve opušteno i ne smeta im puno što sve kasni. Na primjer, sasvim je normalno da Misa počne 20 minuta kasnije od predviđenog ili da radni dio Skupštine krene u 16:15 umjesto u 15:30. To mi je zaista bio kulturološki šok. Inače, naš je raspored izgledao tako da smo ujutro imali molitvu i doručak, zatim radni dio nakon kojeg je uslijedio ručak, a poslije ručka, naravno, odmor. Zatim smo ponovno imali radni dio pa Misu i večeru. Svake večeri nekoliko je država predstavljalo svoju kulturu pa smo tako imali priliku naučiti gotovo sve latinoameričke plesove, probati pikantne slatkiše i slavnu meksičku tekilu. Mi Hrvati smo ih naučili naš framaški ples i moram priznati da su ga dobro usvojili.

MALO NAS JE, AL’ NAS IMA

Kako smo dijelili naša framaška iskustva, shvatila sam da je Frama u Hrvatskoj zapravo jedna od najmnogobrojnijih u svijetu (prednjače joj Italija i BiH). Kad uzmemo u obzir to da Hrvatska ima manje od 4 milijuna stanovnika i oko 1,400 framaša, a Brazil 214 milijuna stanovnika i oko 1100 framaša, rekla bih da trebamo biti jako zahvalni. Smatram da je toliki broj framaša posljedica franjevačke prisutnosti u našoj zemlji, stoga zaista trebamo cijeniti naše duhovne asistente koji su nam izvor franjevačke karizme. Ovaj podatak bio je iznenađenje i za druge framaše u svijetu. U Francuskoj ih je 70-ak, u Španjolskoj 20 – 30, u Kolumbiji stotinjak, a u nekim državama ih uopće nema. Ukupno nas je oko 45 000. Koristim ovu priliku, dragi framaši i ostali čitatelji, da vas pozovem na molitvu za braću i sestre u svijetu. Mi smo tolika snaga i vjerujem da naša molitva može puno, molite za framaše, za duhovne asistente i za OFS. Na nama ostaje franjevačka karizma i naša je zadaća živjeti franjevaštvo u svijetu. Zamislite kakav bi svijet bio bez franjevaštva… Zamislite da nestane jednostavnosti, malenosti, siromaštva, čistoće, poslušnosti. Čuvari smo velikog blaga!

GUADALUPE

Posebna je milost bila odlazak u svetište Gospe od Guadalupe. Autobus nas je odvezao blizu svetišta, a onda smo imali malo hodočašće od otprilike jednog sata. Opet je to bilo klasično framaški – krunica i pjesme. Nevjerojatno je doći na tako važno mjesto, na mjesto čudesa i mjesto obraćenja. Uz sva velika čuda Gospe od Guadalupa, svakako je najveće čudo bilo pokrštavanje domorodačkih naroda u 16. stoljeću. Svakako preporučujem da, ako ne znate puno, istražite priču o Gospinim ukazanjima i svim drugim čudima. Izdvajam Marijine riječi upućene Ivanu Diegu – „Malo moje dijete, najmanje od svih, neka te ništa ne uznemiruje. Zar ne znaš da si u mom krilu? Zar ja nisam tu, ja koja sam tvoja Majka?“

Ne mogu opisati radost tog dana, ali slika govori tisuću riječi pa vjerujem da ovaj fra Ivičin osmijeh dočarava radost toga dana.

Zadnjeg dana smo izglasali Smjernice na kojima smo radili prethodnih dana. Ima tu puno stvari i Međunarodna koordinacija ima pune ruke posla, ali izdvojila bih informaciju da se sljedeće godine održava Međunarodni susret Frame u Lisabonu (27.7. – 1.8.) te Svjetski susret mladih (1. – 6.8.).

BRATSTVO

U Meksiku sam zaista stekla nove prijatelje, ma zapravo, samo otkrila da svugdje na svijetu imam braću i sestre. Naučila sam od njih koliko je lijepo imati otvoreno srce, naučila sam da se možemo razumjeti iako se na prvu ne čini tako. Shvatila sam da ono „moje“ ne mora uvijek biti najbolje za sve i da je ono „naše“ puno važnije i bogatije od „mojeg“. Gospodin mi je ponovno pokazao koliko su braća dragocjena i zato Mu hvala! Hvala Mu na svakom Kinder buenu koji mi je fra Ivica kupio kad me uhvatila kriza za slatkim, hvala Mu na Marti koja mi je bila poput starije sestre, hvala Mu na Mariji Chiari koja mi je svakog jutra donosila vruće mlijeko, hvala Mu na Mariju koji je uvijek znao reći pravu riječ i razumjeti naše potrebe, hvala Mu na Tiboru koji nam je iskazao blizinu i brigu OFS-a, hvala mu na fra Jonatanu koji se zaista trudio govoriti engleski i na fra Pablu s kojim sam se smijala na jednu jedinu riječ španjolskog, hvala Mu na svim duhovnim asistentima i braći i sestrama jer zaista ne bi bilo kraja da ih sad sve krenem nabrajati. Hvala Mu jer me opet naučio kako je savršen brat zapravo bratstvo.

Meksiko – jedna luda i nezaboravna avantura. Bilo je drugačije, neobično, ali lijepo. Neizvjesnost, radost, zajedništvo, sedam dana izvan moje zone ugodnosti, otkrivanje bogatstva svake osobe, lekcije poniznosti, toplina i sigurnost bratstva i sve to pod zagrljajem Gospe od Guadalupea. Ukratko – Frama.

KOD KUĆE JE NAJLJEPŠE

Ipak, kod kuće je najljepše… Zato mi je bilo jako drago kad smo se vratili u Europu (ponovno Madrid), a zatim u Hrvatsku. Osim mnogobrojnih suvenira, ponijeli smo razne uspomene i iskustva. Neka od njih ste upravo pročitali, neka su na fotografijama i videima, a ona najdragocjenija skrivena su u srcu. Slava Bogu na visini jer jedino On može učiniti to da odeš na drugi kraj svijeta i pronađeš obitelj. A zamislite kakva je tek radost u Nebu koji je naš pravi dom! Mislim da ćemo tek tamo shvatiti dubinu ovog „Kod kuće je najljepše“.

Ana Matić, Frama Zagreb – Majka Božja Lurdska

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)