Obećanja Frame Zagreb – Sveti Duh

Naša dugoplanirana obećanja su se ostvarila 20. studenog u bazilici sv. Antuna u Zagrebu.

Samo tjedan dana prije obećanja uputili smo se prema Šibeniku u kojemu smo imali trodnevnu duhovnu obnovu. U ta smo se tri dana međusobno bolje upoznali, povezali, razmjenjivali svoja iskustva, razmatrali Sveto pismo, i, najbitnije od svega, slavili smo Gospodina koji nam je u tišini progovarao i primili smo mnoge milosti, duhovno se okrijepili. Duhovna je obnova bila puna radosti, smijeha, razgovora i ljubavi koju smo pružali jedni drugima kroz potporu. Ona nam je značajno pomogla pred sama obećanja jer smo se, fokusirani samo na Gospodina, imali vremena upoznati sami sa sobom i susreti sebe onakve kakvi uistinu jesmo. Povratak u Zagreb je bio izazovan koliko i lijep, jer primivši toliku Ljubav i radost nitko nije htio ići kući, ali smo spremni za bitke, poslani donositi živoga Boga drugima.

Vjerujem da je svakome tjedan između duhovne obnove i obećanja bio pun iskušenja, duhovnih „borbi“ i napasti, ali u trenutku kada je došla nedjelja, sve je nestalno, ta radost, mir i sreća koja su ispunila naša srca tog su se dana mogla vidjeti po našim osmjesima koje smo upućivali jedni drugima. Oni iskreni, topli, bratski osmjesi.

Kako smo se pripremili duhovno, bilo je potrebno i naravno tjelesno za što su se pobrinule vrijedne ruke nas framaša, naših roditelja i, naravno, našeg OFS-a. Bilo je potrebno odvojiti vrijeme za svu tu pripremu, a ponajviše volju.

Trenutak kada je sve to bilo pripremljeno, kada je došao trenutak tik pred obećanja, nakon probe i pripreme Dvorane sv. Franje u kojoj se poslije odvijalo druženje, sve su brige nestale. Ta radost u sakristiji dok smo čekali početak Svete Mise, zajedništvo i ljubav koju smo dijelili jedni s drugima je nešto zasigurno nalijepše što sam doživjela. Kada smo izašli, kada je ulazna pjesma započela, kako smo koračali prema Oltaru, srce mi je sve više i više sjedalo onamo gdje je trebalo, to je bio osjećaj za kojim sam tragala toliko dugo. Riječima teško opisivo, a srce gori od želje za Kristom.

Nas 12 framaša, odvažili smo se pratiti Isusa, po primjeru svetoga Franje, po primjeru prave poniznosti, prave ljubavi, po primjeru prave želje za Kristom, prave čistoće srca. Rekli smo „Evo me!” našemu Gospodinu na njegov poziv u našim srcima na koje smo radosno odgovorili.

Ali ništa od ovoga ne bi bilo bez našeg duhovnog asistenta fra Filipa Pušića, OFMConv. koji nas je pripremio za ovako velik dan. Uvijek je s poniznošću pristupao, s ljubavlju dijelio savjete, uvijek bio otvoren za razgovor, njegovi osmijesi i zagrljaji koji je bezuvjetno dijelio, njegova radost koju je širio na nas. I sveti Franjo koji je svojim primjerom potaknuo nas da i mi slijedimo Isusa kao on.

Mi, Frama. Žrtva. Ljubav. Snaga. Razumijevanje. Osmijeh. Zagrljaj. Iako je često bilo i teško, uvijek smo povukli jedni druge. Sve nas je to dovelo do ovoga dana. Završila bih s našim geslom: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je zakon.“ (Rim 13,8).

Neka nas Franjina ljubav prema Raspetom Isusu vodi, neka nas Franjina ljubav prema braći ljudima nadahnjuje da i mi kao Franjo ljubimo svoju braću koju nam je i nerijetko teško prihvatiti, i neka nas prati blagoslov na ovako velikom i bitnom koraku prema Ljubavi.

Veronika Duvančić, Frama Zagreb – Sveti Duh

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)