Ti
koji vječito utišavaš oluje u meni
i smiruješ moja nemirna mora,
zapovijedaš valu da se spusti
i puniš mi mreže obilato.
Ti
koji od tame učiniš svjetlost,
i uzdižeš važnost plamena čak i najmanje svijeće;
koji ravnaš moj krivudavi put
a korak mi činiš sigurnijim.
Ti
koji ne tražiš ništa zauzvrat
čak i kada mi učiniš mnogo;
koji me strpljivo promatraš
i (iznova) podižeš kad posrnem.
Ti
koji dopuštaš da Te se udari
kako bi me sačuvao;
i premda znaš moje propuste i promašaje
jedino
i iznad svega
želiš me u svojoj blizini.
Ti
neponovljivi primjeru bezuvjetne ljubavi.
Rame si za plakanje.
Krila si za let.
Susret za neželjene.
Dom za prosjake.
Zagrljaj za sigurnost.
Namig za vjerujem u tebe.
Čak si i moj dug platio.
Ako Te večeras susretnem
pitat ću te o toj ljubavi.
Iskrenoj.
Pravoj.
Jedinstvenoj.
Čistoj.
I zamoliti Te
da poučiš me
– ljubiti –
na svoj način.
Petra Perić, Frama Zagreb – Sveti Duh