Hladnoća koja grije

Hladnoća koja grije. Čudno, zar ne?

Sjedim na kamenu na Križevcu u Međugorju. Puše i hladno je.

Penjala sam se do gore sa svojom braćom i svojim sestrama, svojim framašima. Nije bilo toliko teško jer molitvom smo nosili jedni druge.

Ali ono što je bilo teško je hladnoća. Ne govorim o vjetru, već o unutarnjoj hladnoći.

Hladnoća i pustoš. Hladnoća koja prodire toliko duboko da, ako joj dopustimo, oduzima empatiju za drugoga. Dogodilo mi se. Dopustila sam joj da me obuzme, da me odvoji od bratstva, da mi kaže da me ne žele, da se pitam zašto bih išta rekla ako me ionako nitko neće saslušati. Maknula sam se iako sam fizički bila blizu. Tako je s vremenom led obavijao moje srce, pa me nije baš bilo briga kako su mi brat i sestra. Sve sam radila preko volje i jer moram, jer mi obećanja tako kažu, ali Bogu hvala da sam „morala“. Da nisam, odvojila bih se maksimalno.

Nije problem hladnoća u nama. Možda je od Gospodina, da nas očisti od ovozemaljskoga. Problem je kako ćemo ju prihvatiti i kako ćemo se odnositi prema njoj – ne dopustiti joj da nas paralizira da ne možemo djelovati. Treba ju prihvatiti i zagrliti svim snagama da se ne udaljimo od bratstva, od svojih ljudi; da nas ne udalji od pružanja ruke onomu kome je pomoć potrebna, od lijepe riječi koju ćemo bratu uputiti, od osmijeha koji će bratu popraviti dan, od zagrljaja koji će utopliti onoga kome je isto hladno. I znate što? Tim zagrljajem i sebe ćemo ugrijati. Tom rukom i sebi ćemo pomoći. Taj osmijeh dobit ćemo zauzvrat pa će i nama popraviti dan.

U Međugorje sam isto tako otišla jer sam „morala“. U mom slučaju to je „moranje“ pomoglo da se vratim bratstvu, da ponovo osjetim zajedništvo i da mi Gospodin dođe preko moje braće, da se nakon dužeg vremena otvorim i kažem što me muči i da shvatim da sam takva, s manama i vrlinama, potrebna bratstvu. I da sam i ja dio te cjeline. U tom trenu nisam mogla to prihvatiti jer mi nije imalo smisla da ono što ja smatram teretom kod sebe drugomu može pomoći. No, to je samo zato što me Zli lažima želi odvući od bratstva.

Dragi brate, draga sestro, ne boj se otvoriti se svome bratu, svojoj sestri. Ne boj se prihvatiti hladnoću, ne daj da te paralizira. Jer ta ista hladnoća na kraju će te ugrijati. Samo ju trebaš iskoristiti. Uputiti pogled prema drugome, prema Kristu, a ne prema sebi. Ne gledati koliko je hladnoća teška i opterećivati se njome, već ju nositi svim snagama, toliko da te tjera bolje vidjeti drugoga. Toliko da ti očisti pogled. Da te nauči gledati Kristovim očima. Da te nauči pouzdati se u Njega i vjerovati Mu svim srcem.

Ne daj hladnoći da te odvede u dubinu u kojoj možeš ostati hladan prema sebi, drugome i Kristu.

Dopusti joj da te ugrije.

Filomena Dodić, Frama Zagreb – Sveti Leopold Bogdan Mandić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)