Kuc, kuc – jesi li još uvijek tu, Gospodine?
Na vratima svojega srca stojim i tebi vapim.
Nadam se da nisi odselio jer ti bijaše u njemu hladno,
niti pobjegao jer si bio zanemaren.
Kuc, kuc – Gospodine, mogu li ući?
Vani je mnogo hladnije
i nesigurnije
i nemirnije
i voljela bih, barem kratko, ući kod tebe.
Trebaš mi, Bože,
jer moja ljudskost je krhka
i lomljiva
i promjenjiva
a ti si, Bože, uvijek isti.
Htjela sam ti samo zahvaliti.
Jer nije sve bilo po mojemu planu.
Jer nije bilo kako sam htjela.
Zamislila.
Očekivala.
Molila.
Željela.
I šapnuti ti maleno hvala jer si ponekad gluh na moje molitve.
Namjerno.
Jer znaš bolje.
Iako me ljuti jer znaš bolje.
Jer ponekad mislim da ja znam bolje.
Jer sam i sama sve isplanirala.
Zapisala.
I posložila.
Ali sigurno bi bilo drugačije da sam ja zidala.
Možda bi se i srušilo.
A ovako – stoji.
I sve je na svome mjestu.
Baš kako treba biti.
U svakoj cigli ti.
I u svakoj sekundi tvoja prisutnost.
Kuc, kuc – Isuse, po toj svojoj prisutnosti, čuj moju molitvu.
Podari mi snagu da svoje nemire prepuštam tebi
i budi moj odmor i blagoslov,
tišina i smiraj
zagrljaj i molitva
i sveti mir.
Kuc, kuc (povratno) – samo naprijed,
dugo te nije bilo.
(Za)uvijek sam tu.
I čekao sam da dođeš.
Petra Perić, Frama Zagreb – Sveti Duh