Posljednje riječi našega Spasitelja odražavaju nutarnju bliskost s nebeskim Ocem. Privilegirani su to trenutci potpunog i intimnog zajedništva Oca i Sina. Isus moli riječima Psalma 31,6: „U tvoje ruke duh svoj predajem: otkupi me, Jahve, Bože vjerni.“ Sve svoje molitve, kao i u tom trenutku, u kontinuitetu svog mesijanskog poslanja započinje zazivom Ocu. Njemu je upućena njegova posljednja, kao i prva riječ. Stoga u danima Velikog tjedna imamo jedinstvenu priliku razmišljati o Kristovoj muci i njegovim posljednjim riječima, no stav nas, njegovih učenika, nije samo umno dokučiti posljednje trenutke Isusova života, nego prije svega dopustiti da naše biće bude zahvaćeno preobražajnom snagom koju donosi samō otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća.
Božja bezuvjetna ljubav utjelovljenjem se uprisutnila (učovječila) i očitovala u osobnoj povijesti Isusa iz Nazareta. Njegova povijest, kao i svaka druga osobna povijest, životni je proces koji podrazumijeva postupnost i dinamiku rasta. Isusov identitet, neodvojiv od njegova poslanja, u potpunosti se očituje u događaju križa i uskrsnuća. Stoga, iz perspektive križa i uskrsnuća čitav njegov život biva osvijetljen. Zahvaljujući očitovanim djelima što ih je činio postupno je rasla svijest o vlastitu poslanju usklađena s Očevom voljom. Križ je vrhunac toga procesa, veliko otajstvo ljudske povijesti. Možemo reći da u toj „drami“ on i dalje ostaje povezan s Ocem, obraća se Bogu, ostaje povezan s njime sve do krajnjeg oslobođenja dane slobode koja je jedina kadra i sposobna omogućiti izgovorene riječi apsolutne ljubavi: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” Ono što se događa na križu u posljednjim trenutcima života vrhunac je njegova poslanja i njegove slobode, potpuno ostvarenje njegova identiteta: biće za Drugog. Zapravo, bio je to njegov odgovor na Očev poziv koji je morao biti prožet ljubavlju; ljubavlju po kojoj je u konačnici premošten jaz između smrti i vječnosti.
Životno nas iskustvo uči da posljednje riječi koje čujemo od dragih osoba prije trenutka smrtnog rastanka često imaju posebnu težinu i snagu. Mnogi svjedoče da zadnji pogledi umirućih osoba kao da nekako ostaju, zastaju i nikada zapravo ne prestaju jer svaki takav oproštaj u sebi nosi snažnu poruku za budućnost. Što nam je preminula osoba bila bliža i draža, to je naše opisivanje njezine smrti dublje. Evanđelist Luka o završetku Isusova života bilježi: „I povika Isus iza glasa: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!’ To rekavši, izdahnu.“ Za nas, Kristove učenike, njegove riječi s križa svete su riječi. Riječi svetosti nastavljaju progovarati tijekom cijele povijesti čovječanstva. U tom zazivu sadržano je sve što je za čovjeka i stvoreni svijet učinjeno. U odnosu prema Ocu Isusova smrt čin je njegova potpunog predanja poslanju koje mu je on povjerio, poslušnosti njegovoj volji do kraja. Zato je i sv. Pavao uskliknuo da je Isus bio „poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8). Kad evanđelisti izriču „predade duh“, „ispusti duh“ ili „izdahnu“, ne označuju samo kraj njegova zemaljskog života, nego i djelo koje je on svojim predanjem u smrt ostvario za čovjeka: udahnuo je u njega svoga Duha i tako mu iznad smrti omogućio puno zajedništvo Božjeg života. Koja veličina i koji nezasluženi dar!
Tim zazivom na usnama Isus je izdahnuo posljednji dah. Zato u danima Velikog tjedna i mi osnaženi Duhom s Isusom progovaramo te svete riječi s križa koje nikad ne prestaju odzvanjati. Svaka izgovorena riječ ima težinu. Otac; ruka; predanje; Duh; vlastitost. Sve se to sažima otajstvom objave o Bogu koji je bezuvjetna ljubav i koji čovjeka poziva u svoje zajedništvo da bi s njime podijelio ljepotu ispunjena postojanja, kojemu čak ni smrt više nije prepreka. Objava o Bogu životom Isusa Krista pokazuje da već sada, u vremenu i prostoru, možemo upotpunjavati vlastito postojanje. To je istina koja progovara da svaka osoba postiže svoj autentični identitet, onaj djeteta Božjega, ako umire sebi i slobodno se dariva i u tom darivanju, bezinteresnom, oslobađa prostor za druge. Zar nam Krist nije očitovao upravo takvo raspoloženje i predanje? Isti Duh koji je bio djelatan tijekom cijelog njegova poslanja prisutan je i u tim zadnjim trenutcima ispuštanja daha života; daha života koji postaje i treba biti dah životvornosti/životnosti svima onima koji u tom zazivu prepoznaju Boga Spasitelja. Stoga, ovaj zaziv postaje uzdah svih koji su kršteni jer su time stavljeni u dioništvo Kristove žrtve. I ta razmjena riječi na križu koja se ostvaruje nije samo zvuk izgovorenih riječi koje povezuju nebo i zemlju, već je sama radnja koja je živa, potpuno stvarna i sveta. Očituje se dinamizam ljubavi Oca spram Sina i Sina prema Ocu. Tim zazivom predanja Isus Crkvi ostavlja svoju ostavštinu, trajni nepresušni izvor milosti koja struji iz Vječnosti prema propadljivoj zemnoj stvarnosti. Unatoč iskustvu osamljenosti i boli svoj duh predaje Bogu Ocu. To je njegovo konačno DA. Upravo u zadnjem činu prepoznaje se njegova božanska narav.
Isus nam je primjer kako se trebamo pouzdavati u Gospodina, posebno u teškim i bezizlaznim situacijama života. U danima Velikog tjedna pozvani smo preporučiti Bogu svoj život, život svojih najbližih, ali i braće i sestara koji trpe i tjelesno i duhovno. U ovim trenutcima svete tišine dopušteno nam je uvijek iznova iskusiti da križ nije posljednja postaja u Isusovu životu, a neće biti ni onih koji su s njime povezani. Možda ponekad nismo toga svjesni, no samo snaga vjere u uskrsnuće kadra je promijeniti pogled na cjelokupan život. Dopustimo da ta vjera osvijetli naše vlastito postojanje. Čvrsto povezani s Isusovim predanjem Ocu na križu, povjerimo svoje živote u njegove blage i tako moćne ruke. Recimo s Isusom: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ U ovim svetim danima iskreno zamolimo Uskrsloga da nam oprosti te se raskajana i pobožna srca poklonimo njegovu spasonosnom križu.
fra Josip Dolić, TOR
naslovna fotografija: Mihael Pakrac, Frama Varaždin