Pitam se, Isuse,
kako ti je bilo sjediti za stolom
s Petrom koji će te zatajiti,
Judom, koji će te izdati,
učenicima koji će od žalosti usnuti?
Kako ti je bilo govoriti
bližnjima koji će se u potrebi razbježati
ili Pilatu koji će te na smrt osuditi?
I pitam se, Isuse,
kako se nisi pobunio?
Negdje daleko pobjegao.
Sakrio u neki svjetliji kutak.
Ili nestao s lica zemlje.
Kako si uspijevao ostati smiren
dok sa svih se strana nanose nemiri
nalijeću oluje
dovode smrtnici
gomilaju grijesi
prebacuju krivnje
prodaju duše
prekrivaju (po)znanstva
zatajuju prijateljstva
(…)
A mogao si: mnogo.
Mogao si imati cijeli svijet za sebe,
a ipak si odlučio biti rođen u štalici.
Mogao si umrijeti najljepšom smrću,
a izabrao si onu najtežu – mučeničku.
Mogao si dobiti sve što poželiš,
a ti si ostavio i ono što imaš.
Mogao si nas ne voljeti,
a ipak si odlučio darovati se za nas.
Mogao si zapovjediti da te svi slijedimo,
ali si rekao da – tko želi – neka ide za tobom.
Mogao si nas ostaviti da propadamo,
pa si nas, unatoč svemu, spasio.
Vjerojatno te ponekad umaraju naše molitve,
pa ipak biraš odgovoriti na svaku.
Možda ponekad plačeš jer smo sve što ne trebamo biti,
pa svejedno prihvaćaš svakoga kakav god da je.
Sigurno nam ponekad nisu jasne sve tvoje odluke,
dok ti smireno prihvatiš svaku našu.
Svemoguć si,
pa ipak – nikome se ne namećeš.
Biraš – ljubiti:
(Ti koji si Svjetlost svijeta)
nas, malene svjetiljke,
koje su prečesto reflektori.
Jer svjetiljka obasjava sve,
dok reflektori biraju što će osvijetliti
i kada
i koliko
dok sa svih strana obuzima ih tama.
A ti – svijetliš u tami
i tama te ne obuze.
Ne dopuštaš tami da svijetli.
Jer to nije njezino poslanje. (Možda tek želja.)
I tako svijetleći,
obasjavaš i nas
želeći da svijetlimo
Tvojom ljubavlju.
Petra Perić, Frama Zagreb – Sveti Duh