SVETOM FRANJI
Tebi,
koji si smrt nazvao sestricom
i s mirom u srcu ju
iščekivao.
Dozivao.
Priželjkivao.
Grlio.
A mi –
uporno se skrivamo
po različitim rupama.
Pod tuđim maskama.
I sjenama.
I bježimo
ne okrećući se oko sebe
i ne mareći ni za što,
kao da nas
tvoja sestrica
sustići ne može.
A – slijedimo te.
Tebi,
koji si darovao sve.
I tako,
ostavši bez ičega,
zamolio braću
da – krenete ispočetka –
jer,
kao da ti se učinilo
da nisi napravio ništa.
A mi,
strahujemo
da ćemo ostati
sami i napušteni.
Prazni.
Neispunjeni.
Polovični.
Ako darujemo
tek neki komadičak
svog života.
A kao – slijedimo te.
Noćas,
dok se prisjećamo tvoje smrti
želim te zamoliti
za iskru tvoje ljubavi.
Komadić tvoje poniznosti.
Pero tvoje poletnosti.
Iskrenosti.
Skromnosti.
Jakosti.
Želim te zamoliti,
za kapljicu tvog povjerenja
jer znam da sam
ona Crkva koju treba popraviti
zapravo ja.
I dok ju obnavljaš:
da obnavljaš i mene.
Strpljivo.
Smireno.
Polako.
I sigurno.
Nemoguće je,
u ovih nekoliko redaka
sažeti ti riječi
zahvalnosti
za sve ono što je
primljeno.
Nesebično darovano.
Utkano.
Čvrsto i neraskidivo.
…
Tebi,
serafski Oče,
kojega sam izabrala za vođu
na ovom kratkom putu:
prema vječnosti.
Petra Perić, Frama Zagreb – Sveti Duh