Jeste li ikada poželjeli upoznati svetoga Franju? Čak ne ni upoznati, nego vidjeti živo lice našeg serafskog Oca… Osobu s osmijehom na licu, suzom niz obraz, možda ponekad i s razočaranjem u pogledu. Znala sam se zateći u situacijama u bratstvu kada ni sama nisam bila sigurna u neke svoje postupke ili izrečene riječi pa bih u moru lica svojih framaša pokušavala pronaći Franjino lice samo kako bih vidjela što bi mi on rekao.
Nakon dolaska na Framu, dugo nisam mogla shvatiti tko je zapravo taj sveti Franjo. Toliko odslušanih formativnih susreta, pročitanih tekstova, promatranih fotografija, ali nikako da dođe do tog susreta. Pomalo sam već bila i ljuta na Franju: „Pokušavam slijediti Krista načinom na kojim si i ti, a tebe nema?!“ Vrijeme je prolazilo, a ja sam već polako odustajala od tog upoznavanja.
Na jednom sasvim običnom kaptolskom druženju dogodio se susret između Franje i mene. Raspjevani, zaigrani i luckasti (kako se volimo nazivati) počeli smo pjevati Bogu na slavu. Nisam mogla ne primijetiti to istinsko veselje u svojoj braći, tu ljubav prema Gospodinu i nadu u Uskrs. U tom trenutku mogla sam vidjeti pravo Franjino lice. U radosti sam ga prepoznala.
I onda sam shvatila… Franjo je tu, tu među nama. Jedino što je bilo potrebno je zastati u trenutku promatrajući, osluškujući i osjećajući braću oko sebe. Sve ono o čemu sam slušala bilo je tu ispred mene cijelo vrijeme. Sva ona radost, sva ona ljubav prema bližnjemu, sva ona Franjina razočaranja, boli, neuspjesi, suze, osmijesi, ali i ono što je najbitnije – tu je bio, jest i uvijek će biti Krist. Franjo ne samo da nam je ostavio cijeloga sebe, nego nas neprestano okuplja oko našega Gospodina. I to je ta ljepota franjevaštva kojeg živimo, to potpuno davanje samoga sebe u radosti za druge.
Ako si ikada bio/bila u potrazi za Franjom kao i ja, skreni svoj pogled u svakodnevnicu svojega bratstva – tamo ćeš ga pronaći.
Laura Čorluka, Frama Zagreb – Kaptol
