Mali Asiz ne diči se samo velebnim svecima poput Franje i Klare, već i po svojim crkvama. Uz dvije bazilike koje čuvaju zemne ostatke ovo dvoje crkvenih velikana, središnje mjesto zauzima katedrala sv. Rufina. Biskup i mučenik, sveti Rufin, prema tradiciji je pokrstio građane Asiza oko 238. i nakon mučeničke smrti njegovi posmrtni ostaci su smješteni u asišku katedralu, a sv. Rufin je postao svetac zaštitnik grada.
Za nas franjevce ovo sveto mjesto je značajno po krštenju sv. Franje i sv. Klare. No, Franjo nije krsno ime Siromaška iz Asiza. Rođen je dok je njegov otac, Petar Bernardone, bio na poslovnom putu u Francuskoj. U njegovoj odsutnosti supruga Ivana (zvana Pika) rađa njihovo prvo dijete, sina. Odmah nakon porođajnog oporavka odnijela ga ja krstiti u katedralu sv. Rufina i dala mu je ime Ivan po sv. Ivanu Krstitelju, koji je navijestio i pokazao Mesiju – Krista, veliki pokornik i asketa, siromah, pustinjak, koji je žustro propovijedao i pozivao ljude na obraćenje na put Božji. Podsjeća vas to na nekoga? Rekli bi stari Latini: nomen est omen ili ime je znak. Nakon nekog vremena, kad se vratio otac, došlo je do razmirica. Petar Bernardone nije volio stvarnosti na koje ga ja podsjećalo ime Ivan – i pokora, i samoća, i siromaštvo… bile su potpuno oprečne njegovom životnom shvaćanju. Zato svome sinu nadjenu ime – nadimak Francesco (Francuzić) – Franjo, prema zemlji svojih snova, Francuskoj: dao mu je ime koje ga je podsjećalo na ljupkost, bogatstvo, pjesništvo, društvo, ljubav, dvorske manire. I tako mali Asižanin ostade i Ivan i Franjo, s imenom i nadimkom, iako poznatiji svima po nadimku. Stvarno, Asiški svetac bio je oboje: i Ivan i Franjo, jedinstvena i očaravajuća povezanost suprotnosti.
fra Siniša Pucić, OFM
Početak je sedmog mjeseca, a to me i danas podsjeti na uzbuđenje koje sam osjećala svake godine iščekujući i odbrojavajući dane do meni najdražeg događaja ljeta. Šest puta tijekom mojih framaških dana spremala sam majice i udobne tenisice za hodanje i razmišljala o poklonima za ovčicu, a nekad i trčala po gradu skupljajući rekvizite za rad u skupinama, izrezivala i ispisivala akreditacije ili pregledavala rutu kojom ćemo nas stotinjak kročiti svjedočeći radost Evanđelja. Hodanje po vrućini iza zastave, desno u koloni, nošeno zvukom radosne pjesme. Spavanje na podu dok netko s muške strane glasno hrče, a kukac se sve više približava mojoj vreći. Prihvaćanje različitih karaktera kušanih vrućinom i umorom. Odvajanje vremena za razgovor s Bogom i osame koje brzo prođu. Svakodnevna Euharistija te klanjanje i ispovijed. Atmosfera koja te potiče na razgovor i promjenu. Sve ovo i mnogo više sačinjavalo je dane koje smo provodili u raznim krajevima lijepe naše u kojima su nas ljudi radosno i otvorenih srca primali i darežljivo nas dočekivali s kolačima i kiflicama dok smo im mi pjevali neku od pjesama zahvale. Nismo time baš u potpunosti kopirali ono sve što je sveti Franjo u životu činio, ali mi je svaki dio ovog puta pokazao, iako u dosta ublaženom obliku, i približio život onoga po čijem uzoru smo obećali živjeti Evanđelje.
A onda nakon svega toga, uslijedio bi vrhunac prema kojem smo hodali, a to je put u Asiz. Mjesto kojem se obradujem čim ga se sjetim, a kojem smo se i svi mi radovali iako je do njega bio dug put od pola dana provedenog u busu koji se ponekad znao i pokvariti. U tom je gradiću zaista živio jedan svetac, a to se na neki način i danas može osjetiti. Iako su sva mjesta na kojima su se dogodile brojne zgode iz Franjinog života danas pretvorena u velike bazilike i crkve, svejedno su mi uspjela dočarati te zgode i preko njih me potaknuti na slušanje Božje riječi i djelovanje u svijetu. Kameni gradić se na suncu jako ugrije, a u crkvama se većinom uspije pronaći ugodnija temperatura.
Tako je i prvo čega se sjećam vezanog uz katedralu svetog Rufina upravo hlad ispred katedrale gdje bismo uvijek slušali neku kratku katehezu o Franjinom krštenju, ali i gdje bi nam netko uvijek spomenuo da u blizini ima slavina na kojoj se može natočiti voda za koju su nam rekli da je čak i pitka. Sjećam se i stajanja na staklenim pločama ispod kojih se nalaze stare ruševine u podu, obnove krsnih obećanja kod krstionice, kipa svetog Franje s prekriženim rukama koji mi je uvijek izgledao kao da se na mene ljuti kada stanem ispod njega te izložbe slika pape Ivana Pavla II. u susjednoj prostoriji. Kada bi izašli iz katedrale, neki od nas bi otišli u malu kapelicu s desne strane trga u kojoj je bilo moguće na papirić zapisati molitvenu nakanu za koju bi časne onda molile, a na tom se mjestu nalazila i kuća iz koje je Klara prvi put ugledala svetoga Franju. Tako su mi barem rekli, a poznato je da što vodič ne zna, vodič izmisli. Ali ne brinite, kako smo mi naučili na jednom od hodova – nije to bitno za spasenje duše.
Anamaria Marić (bivša framašica Frame Zagreb – Sveti Mihael)
Draga braćo i sestre, ovaj je tekst prvi u ciklusu Hodbrojavanje – stopama svetog Franje. Nadamo se da ćete čitajući svaki tekst, koji će izlaziti ponedjeljkom, srijedom i petkom do 23. srpnja, naučiti nešto novo o Asizu i svetom Franji, ali i prisjetiti se svojih prijašnjih Hodova. Također vas pozivamo da pročitate poziv za duhovnu pripremu za Hod kojega su napisali naši nacionalni duhovni asistenti. Mir i dobro!