S ovim citatom sv. Franje Asiškog započnimo s osvrtom na prošli vikend:
„Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem.“ -sv. Franjo Asiški
Naime, održao se prvi susret područnih vijeća i nacionalnog izvršnog odbora u Vukovaru od 12. do 14. ožujka.
„Neka mi Gospodin podari smirenost…“
Smirenost je bitna vrlina svakoga od nas. Nemamo ju svi. Ne uvijek. Ne onda kada bismo ju trebali imati. Uza sve obaveze ovog užurbanog svijeta koji nam pruža i daje pregršt mogućnosti, mi smo se odlučili biti framaši. Odlučili smo se okupiti u Vukovaru. Nismo bili sigurni zašto tamo idemo, ali prihvatili smo to, vjerovali smo da je na izgradnju i da nam je to potrebno. Povjerena nam je služba i pozvani smo na odgovornost i služenje. Imamo veliku zadaću. Gledajući na to kao na teret i obavezu, ne znam kako biti smiren. Ne dolazi do mene. No gledam li na to kao na veliku priliku za rast, za dobra djela ili kad vidim poglede framaša, za koje činimo sve što činimo, za njihovo dobro, onda mi to ne stvara nemir. Ostajem smiren i radostan. Bogu zahvalan na Njegovoj milosti, na prilikama koje mi daje. Smiren, na Frami. Opušten. Tada mogu sve prihvatiti.
Treba prihvatiti stvari koje ne možemo promijeniti. Neke stvari uistinu ne možemo promijeniti. Ne možemo pobjeći kada je teško. Pričali smo o tome, o bijegu. Ima kriznih i teških situacija u svakoj službi, ali ne možeš pobjeći. Moli Gospodina za smirenost da prihvatiš stvari. Trudi se i bori, ne odustaj. Neke stvari moraju biti takve kakve jesu. U manjini su, sigurno da jesu, ali ih ima.
Imamo i priliku mijenjati stvari. Usudimo li se? Jesmo li spremni? Za to nam treba hrabrosti! Vukovar je uistinu jedan hrabar grad, pun hrabrih ljudi. Kakve li slučajnosti da smo se upravo tamo okupili gdje smo pozvani pokazati svoju hrabrost i spremnost. Dotaknuli smo se raznih problema u bratstvu, ali i puno onih dobrih stvari. Razmjenjivali smo iskustva, upoznavali se. Zajedno smo jači, zajedno smo hrabriji.
Najvažnije je razlikovati te dvije stvari, za to nam je potrebna mudrost. Mi živimo u bratstvu, u zajedništvu, u ljubavi. Podsjetili smo se da uistinu, kad se male ruke slože sve se može. To smo naučili još prvi dan, na igri gdje smo svi zajedno morali doći do pobjede.
Kroz nagovore o identitetu i autentičnosti Frame dobili smo dodatan polet i žar kojim smo ponovno spremni izgarati u našim bratstvima. Što možemo učiniti da Frama bude vidljiva, da ne bude zatvorena, već da uistinu djeluje u svijetu i daje nešto svoje drugima? Na puno toga smo pozvani, puno toga već i radimo i stvarno je bilo lijepo čuti i vidjeti kako iste zadaće i iste stvari, iste probleme svako područno bratstvo radi na različite načine. Bilo je tu i priče o odnosima. Kakvi su pogledi na Frami? Različiti su, ali je bitno da se susreću. Svi smo mi drugačiji, svatko ima svoj pogled, ali bitno je da smo jedno. Da se nadopunjujemo i da zajedno budemo hrabri, smireni, spremni i mudri.
Razmjena iskustava je vjerujem bila plodonosna za sve nas. Na okruglom stolu otvoreno smo pričali o svim dobrim i manje dobrim situacijama u Frami. Ono što je pozitivno jest to da smo se dobrih karakteristika puno lakše prisjetili i nabrojali smo ih puno više. Osjećali smo se ljubljeno i voljeno, jer za to sve zaslužan je naš Gospodin koji preko nas svih djeluje. Našu mudrost iskazivali smo ponajprije u radu po grupama ili radu po službama. Gdje smo pomagali jedni drugima, uistinu smo bili kao jedno. Savjet od brata ili sestre puno znači. Kao što smo zaključili iz jednog rada po grupama da je majčinski stil ophođenja vrlo potreban. Da štitimo jedni druge, da se ljubimo i da budemo primjer jedni drugima.
Naše zajedništvo najviše smo iskazivali i u naše slobodno vrijeme. Opet različiti, ali povezani. Dio nas je otišao posjetiti Vodotoranj, neki su otišli na Ovčaru, neki su spavali, a neki su se družili na kavi. Neki su i u tišini odlučili uskratiti svoj san ne bi li još koju kvalitetnu temu raspravili sa bratom i sestrom s drugog kraja Hrvatske. Gdje god smo bili, svi smo bili povezani, opušteni i pričali o temama koje nas još više upotpunjuju i nadahnjuju. Lijepo je kad znaš da imaš nekoga tko će te u potpunosti razumjeti i ljubiti. Takvo društvo je pravo društvo gdje se osjećam smireno.
Kao što smo zahvaljivali Bogu na klanjanju za ovaj susret, želim mu još jednom zahvaliti što nam je dao mnoštvo prilika i mogućnosti te što nas je sve spojio na ovom susretu i dao nam do znanja da zajedno jedni druge upotpunjujemo, hrabrimo i da zajedno možemo činiti čuda.
Antonio Andrijević,
Zagrebačko područno vijeće, Frama Kloštar Ivanić