Posljednjeg dana prošle godine na zgradi Bečke državne opere moglo se vidjeti: „2020 Danke fuer nix“. Prošloj godini zahvalili su se za ništa. Slažete li se s time? Osobno smatram da je prošla godina podastrla jednu duboku vjersku istinu: nije zemlja naše trajno boravište. Sigurno, čovjeka bole istine posebno onda kada usmjerava svoj život u suprotnom smjeru od njih.
Slažem se s vlč. Mike Schmitzom koji kaže da nije korona posijala strah u svijet, nego je korona samo razotkrila ono što su ljudi već nosili u srcima. U kriznim situacijama padaju maske. Krizne situacije izvlače na van ono što čovjek već otprije nosi u srcu. Netko se može bojati zmije, ali ako nikad ne naleti na nju, kako ćeš znati da se boji zmije? No stavi ga u prostoriju sa zmijom, bez ograde, i vidjet ćeš jasno kako taj strah koji ima otprije, izlazi na van. Smatram izuzetno pozitivnim što mi krizna situacija pokazuje realno stanje srca jer se onda mogu usmjeriti raditi na sebi tamo gdje očito vidim manjka vjere. Svatko bi volio znati realno stanje o sebi. Svatko bi volio znati gdje točno treba raditi na sebi. Ili?
Zahvaliti za ništa prošloj godini? Vratila nas je u realnost. Otvorila oči. Pokazala da ima ljudi vjernih, iskrenih, čestitih. Onu dobrotu koju su mnogi nosili u sebi, u kriznim vremenima se pokazala autentičnom. Hvala Bogu na njima. Prošla godina je pokazala da postoje istinske vrednote koje bolest ne može „zaraziti“, „inficirati“ niti „ugroziti“. Ako se dvoje ljudi zaista voljelo, ako je posrijedi bilo iskreno prijateljstvo, korona to nikako nije mogla narušiti, dapače, u tim je situacijama to moglo još više doći do izražaja. Na koncu, nije li Isus u svojoj kriznoj situaciji (viseći na križu), da je tako nazovem, pokazao što nosi duboko u srcu? Ljubav prema svima nama.
Nakon nedavnih potresa u Hrvatskoj, malo tko se nije zapitao: Što nam Bog želi poručiti? Dojmile su me se riječi nuncija, nadbiskupa Giorgia Lingue, koji na dotično pitanje odgovara:“Vidimo i kako se ljudi vraćaju Bogu kad se osjete tako krhkima, kad dožive vlastitu krhkost i to mi se čini porukom. Gospodin nam želi pomoći shvatiti da je život prolazan kao dim, u svakom času možemo otići s ove zemlje i On nam kaže da je pravi život jedan drugi“.
Prije nekoliko mjeseci u Asizu je blaženim proglašen Carlo Acutis, mladić koji je 2006. godine umro od leukemije u 15-toj godini života. Kada su mu otkrili dijagnozu on je rekao: „Gospodin me razbudio“. Pazite ovo! Nije rekao: „Zašto, Bože?“ ili „Što sam ti skrivio?“ nego – „Gospodin me razbudio“. Wow! Prikazao je svoje trpljenje za papu i Crkvu. Govorio je: „Tuga je pogled okrenut prema sebi, a sreća je pogled okrenut prema Bogu“. Evo kako sveci promatraju ovozemaljski život i poteškoće. Oni gledaju realno, oni promatraju istinito. Zato su nam uzor. Neka nam blaženi Carlo bude na poticaj da i u ovim vremenima možemo Bogu biti zahvalni i da nas ova vremena nešto nauče, a ne da prolazimo kraj svih ovih događaja kao da se ništa nije dogodilo.
Onome koji ne gleda Božjim očima, koji ne gleda iz Božje perspektive, tome bi tama mogla izgledati kao svjetlo, i obrnuto, svjetlo bi mu moglo izgledati kao tama. Jedino Bog daje čovjeku, svojom svjetlošću, da realno vidi, spoznaje i razumijeva stvarnost oko sebe. One godine kad je bio potop, kad bi Nou pitali, kakva mu je godina bila, što bi rekao? A kad bi mogli pitati ostale koji se nisu ukrcali na lađu, što bi oni rekli, kakva im je godina bila? Sigurno je jedno: ne bi dobili isti odgovor. Ista voda, isti događaj, jednima na propast, drugima na spasenje. Bog nas je preskupo platio (krvlju svojom vlastitom strašnom smrću na križu) da bi ikad odustao od nas. Stoga ovo nisu vremena u kojima bi Bog odustao od čovjeka, nego vremena u kojima čovjek odustaje od Boga, a Bog iznova vapije: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15).
fra Ivica Janjić