Osoba sam koja obožava božićne blagdane, ukrase, lampice, adventske svijeće i kalendare. Ali smeta mi jedna stvar.
U vremenu Došašća svi misle jedni na druge, kupuju poklone i troše velike količine novca kako bi pokazali koliku ljubav prema svojim bližnjima gaje. Zanemaruje se prava važnost tog razdoblja. Pripremaju božićne ukrase za cijelu kuću, po nekoliko poklona za svaku osobu, beskonačna kilometraža lampica koje obasjavaju svaki kutak doma, ulice, grada. Svuda se ore stihovi “…srca mlada vesele se!”, a skoro nitko ne priprema ta ista mlada srca na ono istinsko veselje.
Kako bih vam pobliže pojasnila moje razmišljanje, zamislimo da su molitve lampice naše duše. Kad lampice rade, sve je puno ljubavi i mira, blagostanje je svuda oko nas i sve oko nas ima nekakvu toplinu (naravno, toplinu u smislu osjećaja jer vani u to vrijeme prevladava pravi sibirski ugođaj). Kad se lampice ugase ili na kraju blagdanskog vremena spreme u kutiju za sljedeću godinu, sve se vraća u nekakvu kolotečinu, svakodnevicu i dolazi onaj neugodni pritisak današnjeg društva.
Zamislite kad bi lampice radile svih 365 dana u godini. Vjerojatno biste prolazili kroz razne probleme, susretali se s raznim kušnjama, ali te lampice bi vam uvijek vratile osmijeh na lice. Shvaćate li sada zašto su molitve za mene lampice? One naša srca čine sretnima i punima. Pomažu nam u rješavanju problema i suočavanju s istima, a isto tako donose nam osmijehe na lica jer nakon molitve znaš da je sve predano u ruke Njemu koji svu svoju ljubav pretače u naša malena srca.
Zato je važno redovno moliti. S tom dnevnom dozom neizmjerne ljubavi ne činimo samo sebe sretnima, nego i sve oko nas. Molitve nas uče da budemo skrušeni i skromni, da shvatimo prave vrijednosti našega života. Tim svojim svjetlom (zamislimo opet molitve kao lampice) obasjavaju nam i najmračniji kutak našega puta, ali i naših najbližih. Primjerom i djelima utjecat ćemo na one pored nas koji su u dubokoj tami i koji svoje lampice nisu upalili.
Osim lampica tu su i četiri adventske svijeće koje palimo postupno, od najveće do najmanje, kao stepenice za dolazak Isusa u naše domove, naša srca. One su sve ono što molitve u sebi sadrže, a to su nada, mir, veselje i ljubav. Bez te četiri “stvari” čovjek se izgubi poput stranca u velikom gradu punom ljudi.
Taj stranac ne poznaje jezik, grad, nikoga od prolaznika i misli da se nikako ne može vratiti na pravi put i da će zauvijek biti izgubljen. On potpuno zaboravlja da se sasvim lako može sporazumjeti s prolaznicima, a to je gestama, odnosno – djelima. Isto tako, čovjek koji je izgubljen na svome životnome putu svojim djelima može svojoj okolini pokazati da želi pronaći izlaz iz tog bunara tame. A uz pomoć drugih i njegova truda postupno će se ponovo upaliti sve četiri svijeće u njegovom srcu.
Budite nekome desna ruka, svoje lampice podijelite sa siromasima koji svjetla u sebi nemaju kako bi i njihovo srce sjalo kroz cijeli dan, cijelu godinu, cijeli život kao i vaša i neka zajedno sjajimo onim sjajem kojim nam Gospodin šalje od sebe, kojim sjaje Djevica, svi sveci i anđeli.
Mihaela Stanić, Frama Vukovar