Smokva – poznata mediteranska voćka, otporna na sušu i nedostatak vode, stanovnica brojnih kamenjara i priobalja, slatkog i zdravog ploda postaje jedan važni motiv biblijskih tekstova, ali i ove kolumne.
Kada dolazi netko koga veoma očekujemo, volimo stajati na prozoru i provirivati koliko on ili ona blizu našeg praga. Kada odlazimo na koncert drage nam glazbene grupe, pjevačice ili pjevača, redovito se penjemo na prste, sjedamo nekome za vrat ili u moderno doba podižemo mobitele da dokumentiramo te važne trenutke – sve kako bismo imali čim bistriji pogled na tu važnu nam osobu.
Kada u razred dolazi netko novi, na posao novi djelatnik ili, pak, neki novi susjed vrlo se brzo atmosfera prilagodi nekom obliku iščekivanja. Zasigurno je slično i onda kada u vaš grad ili mjesto dolazi neka važna osoba. To može biti netko vama drag; predsjednik države, papa ili slično. Tada će uvijek netko nastojati pružiti ruku da dotakne tu osobu, moliti protokol da na sekundu nešto kaže osobi i sl. Pretpostavimo da barem postoji jedna situacija kada smo se ponašali slično.
Prije mnogo, mnogo godina jedna je osoba prolazila gradom. Slovila je već i tada kao netko koga treba slušati, slijediti, koga treba čuti, dotaknuti, za neke i osuditi (ali to sad nije tema). Dakako, bilo je to prije više od dva tisućljeća u gradu Jerihonu, kada je Isus Nazarećanin ušao u to mjesto. Ondje je bilo mnoštvo ljudi. Doduše, nije bilo novinara, reflektora, fotografa, medija, kamera, bio je mudri pisac koji je odlučio zabilježiti tu vijest – onu koja je aktualna još i danas (bez obzira na to što nije bilo medija). U toj masi zasigurno je bilo svakakvih ljudi, karaktera, onih koji su čuli za Isusa, onih koji su ga prvi put susreli, kao i onih koji su iz znatiželje željeli vidjeti tog važnog gosta.
Da, u toj masi na putu gdje Isus valja proći bila je i jedna smokva. No ondje je bio jedan vrlo zanimljiv čovjek, bogat nadcarinik imenom Zakej. Jeste li čuli za Zakeja? Bio je vrlo niska rasta. Možete li zamisliti njegovu kosu kako viri iznad tjelesa tog mnoštva? A što će… On je baš žarko želio vidjeti tog Nazarećanina! Popeo se na smokvu da bolje vidi! I onda, na opće oduševljenje (Zakejevo) i opći metež (mnoštva, naravno), taj se gost, Isus kojeg zovu Mesija, u gradu Jerihonu obraća niskom bogatom nadcariniku Zakeju koji sjedi na smokvi. Dobro da nije pao sa smokve od šoka!
U tom trenutku Isus se obrati Zakeju: “Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući” (Lk 19,5). Naravno, Zakej to prihvati, siđe i dade obećanje Isusu: “Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko” (Lk 19, 8). Ni više ni manje nego, da ponovim, niski bogati nadcarinik. Kolege, susjedi, vjerojatno i prijatelji počeli su dobacivati svašta i mrmljati protiv njega jer Zakej je ipak grešnik (tko zna, možda kakva lopina, sramota!). No Isusu je baš taj Zakej prirastao srcu! Od silne mase, baš on koji je toliko mali da se na smokvu morao popeti. Zamislite, Mesija i “Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!” (Lk 19, 10).
Što je učinio Zakej? Zakej je imao cilj, cilj je bio iskren – vidjeti Isusa. Možda je i znao da će biti vidljiviji na smokvi, ali Isus ga zasigurno ne bi pozvao da nije bio siguran da može biti obraćen. Što Zakej čini? Kako je nizak, penje se na smokvu. On svoje nedostatke preobražava u prednosti. Nije stao i plakao u tom mnoštvu kako je mali i kako su krivi sudbina, Bog, njegovi roditelji… Nije se penjao po ljudima, gurao, vrištao, dozivao Isusa. On je smokvu iskoristio kao alat da se uzvisi. Da se uzvisi nad sama sebe. Da preobrazi svoju niskost. No ne samo niskost. Zakej se dopustio voditi, od bogatog je postao ponizan. Zakej je zapravo postao junak priče!
I da, smokva… Sjeti se da je u jednom evanđeoskom ulomku Isus prokleo jednu smokvu koja nije donijela roda. Zanimljivo je da je ta smokva ovaj put poslužila da urodi jednim Zakejem! Jesi li ti katkad Zakej? Možeš li svoje slabosti, nedostatke, grijehe i mane upotrijebiti tako da se iznad njih izdigneš i svim srcem primiš u svoj stan velikog Gosta?
Prekrasno,znakovito ,potice na razmisljanje kao i uvijek.S radoscu cekam svaku novu kolumnu i pitam se od kud to nadahnuce…… Znam od Boga
Auuuuu, zelim biti stalno na smokvi!!! Zelim nuditi plodove smokve drugima i spremno dočekati Gosta, pa da On i ja uz jednu rakijicu degustiramo smokvice 🙂
Uvijek se izludimo kad nam dolazi gost sa detaljima koji su tako nebitni…..treba se prepustit,raširit ruke i otvorit srce….srećo moja divno si to napisao,hvala ti !
Nakon.dugo vremen open kolum jubi . Pa prigodno sobzirob da smo u Korizmi koja je vrijeme probracenje … havla ti na oovoj kolumni ?
Poučno kao i uvijek.Bravo Filipe!