Svi smo se vjerojatno našli u situaciji kad smo uspjeli podići pogled. Nakon što nas je dnevni napor savladao, nakon što smo se cijeloga dana borili za svoj opstanak na ovom planetu, nekako smo, unatoč umoru i nedostatku volje, uspjeli skupiti još malo snage da na kraju dana pogledamo u noćno nebo.
Zanimljivo je kako nam je vid najbolji upravo onda kad mislimo da nemamo snage više gledati. Predivno je zadnji atom snage iskoristiti kako bismo se uzdigli iznad svojih problema i pogledali gore, gore…
I što smo tamo vidjeli? Na tisuće i tisuće, milijune i milijarde zvijezda. I još ih je toliko, stoljećima iza naših pogleda. Treptavo sjaje i toplo se smiješe, tiho poput molitve i lagano poput povjetarca, baš kao i njihov Stvoritelj kad nas vidi da smo mu odvojili bar trenutak svoga dana. Cijeli nam je svijet dao i nekad je jednostavno nemoguće ne zastati bar na trenutak i pogledati na taj svijet. Taj svijet, koji smo tolike godine uništavali i nikad ga ne cijenili dovoljno. Često smo se znali ponašati kao da je taj svijet u potpunosti naš, a nije.
Kad bismo češće gledali u nebo, znali bismo koliko smo mali, u tom beskrajnom prostranstvu ni po čemu značajniji od zrnca prašine ili otpuha vjetra. I unatoč toj ogromnoj manjini, toliko nam je puno dano. Dan nam je svijet da njime hodamo, dani su nam ljudi nama sličnima, da s njima ostvarimo život, dano nam je sve što nam je potrebno da budemo sretni.
Da, iako smo samo fragmenti malenog komadića svemira, naše planete, ima Netko kome smo važni toliko da nam je dao slobodu da taj svijet uređujemo baš kako želimo i ostavimo svoj trag na njemu. Tko bi nam drugi dao svijet, ako ne naš Otac, i zašto, ako ne iz beskrajne ljubavi prema nama? Zahvalimo mu se zato pri svakom pogledu u nebo, a najviše mu zahvalimo na snazi koju nam je dao da dignemo taj pogled, čak i kad pod teretom problema radije držimo pognutu glavu.
A što se svijeta tiče, hodajmo njime tako da naši koraci putuju prema nebu. Taj nam je put Bog namijenio, a on je dugačak, težak i naporan, ali i jedini čija je posljednja destinacija – Vječnost.
Mislav Živković, Frama Đakovo