„Ne sjeća se svoga imena. Oteli su je iz rodnog sela u Darfuru na jugu Sudana kad joj je bilo samo sedam godina i odveli u ropstvo.“
Tim riječima započinje priča o afričkoj svetici i zaštitnici Sudana – sv. Bakhiti.
Bakhita, ime koje je dobila od svojih otmičara, a koje ironično na arapskom znači sretnica na čast oltara uzdignuta je 2000. godine, a spisateljica Veronique Olmi čitatelju donosi njezinu priču. Iako je roman Bakhita pisan kao biografija, pisan je lirskim načinom pa kroz njega možemo vidjeti emocije i unutarnja previranja glavnog lika što mu daje posebnost i dodatno oživljuje djelo.
Bakhita je nakon ropstva, u kojem je provela dvanaest godina, postala kanosijanska redovnica. Svojom je mirnoćom, strpljivošću i osmjehom pristupala ne samo djeci (koja su uvijek bila oko nje i s kojom joj se uvijek bilo najlakše razumijeti, a od milja su je zvala madre molleta ili madre moretta – crna majka), nego i odraslima koji su ju često gledali s predrasudama. No, iza tog toplog i iskrenog osmijeha, kako to često bude, krije se život ispunjen odvajanjima, nasiljem, ali i ljubavlju koja se izdiže iznad svake patnje.
Kroz roman pratimo Bakhitu i njezin put stazom robova preko čitavog Sudana pa sve do Italije. Ona na svom putu susreće najmračnije ponore ljudskog srca i spoznaje do kakvih grozota mogu dovesti krajnje siromaštvo s jedne i ljudska pohlepa s druge strane.
„Bakhiti nitko ne mora govoriti o dobru i zlu. To joj je bitka urezana u srce i vrlo brzo uviđa da je svijet – cijeli svijet samo jedan, uvijek isti. More između Sudana i Italije ništa ne razdvaja. Veže i spaja. Sve je isto. Svugdje ljudi pate.”
Mijenja krajolike, gospodare (do svoje trineste godine petero), doživotno zadobiva 144 ožiljka… Ali jedno je što otmičari i robovlasnici ne mogu nikada oteti, njezinu nadu jer, kako ona kaže: „kada smo nesretni, treba učiniti samo jedno, jedno i to je sve. Treba imati povjerenja”.
Dolaskom u Italiju upoznaje Onoga koga će ona cijeli svoj život zvati Paron (gospodar) koji je baš poput nje rob, samo dobrovoljni rob naše ljubavi. Bakhita nas može podosta naučiti o opraštanju: „ako bih mogla susresti svoje otmičare i one koji su me mučili, kleknula bih i poljubila bi im ruke, jer da nije bilo njih nikad ne bih upoznala kršćanstvo niti bih bila redovnica”. Može nas podučiti i vjeri čak i u najtamniji trenutcima (uz ropstvo je preživjela i dva svjetska rata), strpljivosti i poniznosti.
Život ove svetice podsjetnik je da baš poput nje i mi „putujemo polako, korak po korak, jer nosimo dva velika kovčega. Jedan u kojem su naši grijesi, a drugi koji je puno teži, bezgranično Isusovo milosrđe. ”
O ovoj se svetici može još štošta reći, ali čemu? – To bi vam jedino uništilo čitanje same knjige i svega onoga što ćete doživjeti i naučiti čitajući njezinu priču. Stoga bi najbolje bilo da u ruke uzmete paket maramica (dobro možda i dva) i krenete čitati.
Magdalena Brezović, Frama Zagreb – Sveti Duh
naslovna fotografija: Canva