Tijekom života prolazimo različite faze našeg razvoja na svim razinama, počevši od fizičkog i intelektualnog razvoja pa sve do onog duhovnog razvoja. Svaki početak je težak, ali čovjek se raduje početku nečega novoga. Tako se dijete raduje prvome razredu, potom petome, srednjoj školi, fakultetu itd. No svaki početak jest ujedno i završetak jednoga razdoblja. Najčešće su ta razdoblja određena nekim pravilima, ali što kada to nije to tako lako prepoznati?
U Framu najčešće dolazimo kao krizmanici te započinjemo svoj put unutar bratstva. Početak tog puta nam je poprilično jasan, a pravila nam kažu da možemo ostati do tridesete godine života. Ipak, vidimo da je rijetkost da se netko toliko zadrži, ali opet imamo osjećaj da je nekada netko predugo ostao. Stoga je mudrost spoznati kada je potrebno otići iz bratstva da bi drugi mogao rasti i dobiti ono što je potrebno. Slično je i u šumskome svijetu, ponekad je potrebno staro stablo posjeći da bi mlado stablo moglo narasti do svoje punine. Ako staro stablo nije na vrijeme posjećeno onda „krade“ mladome stablu, sunce, vodu, hranjive tvari iz zemlje te se mlado stablo puno sporije razvija.
Mudrost je spoznati kada je vrijeme za otići iz Frame, jer mlađim članovima je potreban prostor i vrijeme kako bi rasli i došli do ostvarenja svoga potencijala. Stariji članovi, koji su već nekoliko godina u Frami, neprocjenjivo su blago za bratstvo jer se na njih možeš uvijek osloniti zbog znanja i iskustva koje imaju te su često upravo oni formatori tek pristiglih članova. Mlađi se tako uvijek mogu osloniti na njih u potrebama i problemima, ugledati se na njih (ako su dobar primjer) u pitanju življenja bratstva i vjere. No u istom trenutku, ako stariji ostanu predugo, počinju gušiti mlađe zbog nerazumijevanja da je mladome čovjeku potrebno vrijeme za rast te da mora moći pogriješiti u svom sazrijevanju, baš kao što su to stariji činili u njihovim godinama.
U tom procesu sazrijevanja mlađi članovi se mogu bojati izraziti svoje mišljenje o nečemu, bojati se predložiti nešto, jer se boje reakcije starijih koji često funkcioniraju po već unaprijed uhodanim obrascima i pristupom: „Nikad to nije bilo tako“ ili „U moje vrijeme…“ Kada počnemo izgovarati te dvije rečenice, vrlo vjerojatno je naše vrijeme na Frami prošlo jer je nastupilo novo vrijeme u kojemu se očito ne snalazimo.
Nisam za to da framaši prebrzo odlaze zbog razloga: „Nemam više što primiti“, jer taj razlog označava parazita koji samo prima, a ne daje ništa. Framaš bi trebao odlaziti iz bratstva u onom trenutku kada shvati da je dao dovoljno bratstvu te da svojim prisustvom ne omogućava više rast drugome. Najčešće se to očituje kada predugo držimo neke službe ili kada se ponašamo kao da držimo neke službe te imamo stalnu potrebu nekoga odgajati po vlastitom primjeru, a ne po potrebi drugoga brata ili sestre. Jer mlađi članovi ne trebaju mene i moju duhovnost, nego trebaju Franju i Krista. Na tom putu prema upoznavanju Franje i Krista, moraju sami napraviti neke greške, ali ujedno mi moramo razumjeti da svatko dolazi sa svojom pozadinom te da nemamo svi isti pogled na prvu, a vjerojatno niti na drugu. Ono što mi nakon nekoliko godina u Frami podrazumijevamo kao normalno, mlađi tek trebaju naučiti.
Stoga je važno da pojedince odgajamo uvijek za to da je važno primiti u Frami, dati Frami, ali i otići dalje kada je vrijeme i kada prepoznamo svoj životni poziv. Ako smo predugo u tom procesu „otkrivanja“, najčešće se zapravo skriva želja za kontrolom drugoga, a najlakše će se to ostvariti prema novim članovima jer oni nemaju tu spoznaju što je dobro, a što loše unutar bratstva. Bratstvo je živi organizam koji se razvija te je potrebno s vremena na vrijeme pomoći starijima da odu te tako omogućiti život mlađoj braći i sestrama unutar svakoga bratstva.
Framaš uvijek ostaje framaš, naravno da bivši framaši na različite načine mogu ponekad doprinijeti Frami, ali to ne znači da je potrebno da netko nekoliko godina nakon posljednjih obećanja sudjeluje u životu Frame na bilo kojoj razini, jer vrijeme te osobe je završilo te je sada potrebno da živi u vremenu u kojem se nalazi. Naravno da nije lako pustiti ono što se nekoliko godina živi, ali to je nužno ponajprije za pojedinca, a potom i za bratstvo.
fra Vinko Brković, OFM