Sloboda od navezanosti

Jeste li ikada toliko voljeli nekoga da ste se osjećali kao da ne možete biti sretni bez te osobe? Jeste li se ikada u tom odnosu osjećali povrijeđeno, ali ste varali sami sebe iskrivljavajući realnost, ističući dobre strane te osobe, a prikrivajući njene loše strane? Jeste li ikada osjećali kompulzivnu potrebu da stalno budete u kontaktu s drugom osobom? Ili neobuzdani strah pri pomisli na prekid toga odnosa? Jeste li zbog toga imali smetnje sa snom (nesanice ili previše sna), osjećaje besciljnosti i nemogućnosti pronalaženja načina uklanjanja nelagode? Jeste li ikada osjećali krajnju euforiju zbog najmanje pažnje druge osobe ili krajnju depresiju zbog najmanje nepažnje druge osobe? Ili da se samo u odnosu i prisutnosti te druge osobe osjećate sigurno i cjelovito i da jedino u odnosu s njom imate svoj identitet?

Mnoga su pitanja koja upućuju samo na jedno – navezanost, odnosno ovisnost o drugoj osobi. Zašto „ovisnost“? Zato što navezanost na drugu osobu sadrži sve značajke koje ima osoba koja je ovisna o tvarima kao što su alkohol ili droga… Zapravo, osoba koja raskine ovisnički odnos može osjećati veće muke nego narkoman, pušač ili alkoholičar lišen izvora svog užitka. Često se javlja fizička bol (osobito u grudnom košu, želudcu, trbušnoj šupljini), plač, smetnje sa snom, razdražljivost, depresija… Elementi ovisnosti mogu postati tako veliki i značajni da uništavaju sposobnost upravljanja vlastitim životom. Ali ono što je važnije od toga, navezanost nas čini robovima te nas lišava slobode koju imamo kao djeca Božja.

Navezanost je izrazito gorka, teška i iscrpljujuća jer nam osjećaje baca u velike krajnosti, ne dopušta nam da racionalno i slobodno razmišljamo jer se u mislima neprestano nalazi samo ta jedna osoba bez koje ne možemo živjeti. Ovisnost o drugoj osobi traži primanje, a ne davanje; pothranjuje infantilnost, a ne rast; hvata u zamku i obuzdava umjesto da oslobađa; uništava ljude, umjesto da ih izgrađuje; neizbježno i neumoljivo istiskuje ljubav.

Oni koji su pogledali ili pročitali trilogiju Gospodar prstenova upoznati su sa likom Smeagola, tj. Golluma (onima koji nisu pogledali ili pročitali, toplo preporučam). Naime, toga lika volim nazivati kao „utjelovljena navezanost/ovisnost“. Nakon što zbog zavisti ubija prijatelja te mu otima Prsten moći, Prsten mu produljuje život (za oko 500 godina) te mu na taj način produljuje ropstvo i patnju prouzročenu ovisnosti o samom Prstenu. Gollumu je Prsten sve (naziva ga my precious), bez njega ne može više živjeti, osjeća strah od gubitka Prstena, misli samo na njega te mu on postaje predmet opsesije. Zbog Prstena on ubija bližnjega, laže, glumi, planira i čini zlo te na kraju i umire trošeći zadnji atom snage da Prsten ostane njegov i da ga spasi od uništenja.

Ako se prepoznajete u do sada navedenome, ne vrijedi sebe okrivljavati, ponižavati niti kritizirati, već je potrebno samome sebi pristupiti sa suosjećanjem te ustanoviti što možete učiniti kako biste nadvladali ovakvu ovisnost.

Razmotrimo najprije zašto uopće dolazi do ovakvog robovanja. Koji je korijen ovisnosti o drugoj osobi, kako se razvila? Kao i uvijek u psihologiji, potrebno je vratiti se u svoje djetinjstvo i promotriti svoje rane, ali ne bez prisutnosti svoga Stvoritelja jer, u konačnici, On je jedini koji naše rane može ispuniti te se kroz njih probiti u dubinu našega srca!

Naime, svi smo svoje živote započeli kao bespomoćna djeca te se u svakome od nas evolucijski razvijala glad za privrženosti prema majci koja je reagirala na naše potrebe na način koji nas je održavao živima i zdravima, koji nam je pružao osjećaj sigurnosti, zadovoljstva i moći. Upravo ova glad za privrženosti postoji u svima nama, ali može ostati vrlo intenzivna  u kasnijoj dobi (iz čega se razvija ovisnost) iz dva različita razloga:

  • ako majka nije dostatno zadovoljavala djetetove potrebe što prekida sponu privrženosti između djeteta i majke te u djetetu ostavljaju trajan trag gladi za privrženosti;
  • ako su oba roditelja propustila osamostaliti dijete i uvesti ga u život. Primjerice, majka može osjećati duboku potrebu da se drži djeteta, boji se opasnosti djetetove samostalnosti, uvrijeđeno gleda na njegovu sve manju ovisnost o njoj i sl., a otac zbog svoje pasivnosti (ili pak grubosti) propušta učiniti svoju zadaću da pomogne djetetu da se prirodno odvoji od majke, odnosno da mu pokaže svijet koji postoji dalje od nje, da ga poduči kako se suočiti s opasnostima, da mu ulije hrabrost i pouzdanje u samoga sebe.

Dakle, dva navedena razloga su dva različita korijena navezanosti, odnosno ovisnosti o drugoj osobi. U slučaju da se prepoznajete u jednome od ovoga, već ste napravili veliki korak u oslobađanju. Drugi korak jest prihvaćanje svoje povijesti, svoje ranjenosti i trenutne situacije. A treći korak je molitva za oslobođenje, odricanje od navezanosti i svega što ona donosi i predanje Isusu. To je izrazito bolan i trnovit put, ali dovodi u istinsku slobodu i otvaranje prema pravoj ljubavi.

Naime, konkretan način kako ostvariti ovaj treći korak jest da kroz molitvu mašte sve ono što želimo primiti od osobe na koju smo navezani primimo od Isusa, te da sve što želimo dati osobi na koju smo navezani, dajemo Isusu. Koliko god to bilo teško i zahtjevno, u tome je izrazito važno ustrajati. On je jedini dostojan da bude neprestano u našim mislima. On jedini može zadovoljiti sve naše težnje, potrebe, čežnje i želje, a ne čovjek. Ako to zadovoljenje očekujemo od grešnog, nesavršenog, ograničenog i prolaznog čovjeka, doživjet ćemo samo teško razočaranje.

Jasno nam govori Sveto pismo: „Bolje se uteći Gospodinu, nego se uzdat u čovjeka. Bolje se uteći Gospodinu, nego se uzdat u mogućnike“ (Ps 118,8-9); „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka… Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje“ (Jer 17,5.7). Biblija govori da je onaj koji se uzda u drugog čovjeka i u sama sebe poput drača u pustinji, ne osjeća sreću, tvori dane u suhoj pustinji… dok čovjeka koji se uzda u Gospodina uspoređuje sa zelenim stablom zasađenom pored vode što pušta korijenje potoku, koje donosi rod i u suši.

Svijet traži tvoju ljubav, ali ti ju ne daje, ne daje onu mjeru koju tvoja duša traži, daje samo privremenu, prividnu ljubav. Svijet ranjava i rane prekriva flasterom, ali rana ispod ostaje, duboka, krvava, bolna. Bog jedini tu ranu povija, liječi, iscjeljuje, ispunja samim sobom i svojom ljubavlju, prodire unutar rane i daruje slobodu koja ti pripada! A mi, što mi činimo? „Čvrsto zabijamo čavle u ruke ispružene na blagoslov. Zabijamo čelik u noge koje kreću za nama kada zastranimo na put grijeha. U oči koje s čežnjom gledaju za nama kada se, poput drugih razmetnih sinova, upućujemo u tuđe zemlje, bacamo prašinu. Usnama koje nas blago opominju i opraštaju nam, dajemo žuč. Srce koje titra zbog nas kao da smo izvor žive vode, probadamo kopljem“ (Fulton J. Sheen – Božanska romansa).

s. M. Filotea Hajek, SCSC


naslovna fotografija: ThrowBack Graphics, Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)