„Jednoga dana, prije desete godine, majka Marija reče svom nestašnom dječaku Rajmundu (poslije će se zvati fra Maksimilijan): „Sinko, što će biti od tebe ako se ne promijeniš!“ To ga je silno pogodilo, pa je više dana polazio u crkvu pred oltar Majke Isusove gdje je usrdno molio da mu Gospa ukaže što će biti od njega. Jednoga mu se dana prikazala, držala je u ruci dva vijenca, bijeli i crveni, i milim ga pogledom pozvala da odabere. On je odmah proniknuo što ti vijenci znače, bijeli – djevičanstvo, crveni – mučeništvo. „Odabirem oba“, odgovori Bijeloj prikazi. Njegova je majka zapazila da se tih dana s njim nešto zbiva, i jednom ga je majčinski radoznalo ispitivala. Tada joj je djetinjim iskrenošću sve ispripovjedio. Poslije će ona o tome svjedočiti na crkvenom sudu“ (Živko Kustić, Dobrovoljac bunkera gladi).
Tako je to počelo. Mališan se rodio 16. listopada 1894. godine u gradiću Zdunska Wola blizu Lodza u Srednjoj Poljskoj. U 13. godini ušao je u malo sjemenište franjevaca konventualaca u Lavovu. Dana 4. rujna 1910. godine – nakon kratke, ali oštre krize zvanja – stupa u franjevački novicijat. Potom ga poglavari šalju na studije u Rim gdje na Gregorijani doktorira iz filozofije, a na učilištu „Seraficum“ teologiju. Svećenikom je zaređen 28. travnja 1919. godine. Za daljnji njegov život bio je odlučan doživljaj jedne masonske manifestacije u Rimu. „Zar se smije tako dalje? Neprijatelji su i te kako aktivni, a mi?“ Tako se začela njegova ideja da osnuje „Vojsku Bezgrešne“ s mnogostrukim angažmanima na području tiska, filma, okupljanja mladih ljudi i njihova osposobljavanja za najrazličitija zvanja. S takvim se osnovama vratio 1919. godine u Poljsku i odmah se dao na djelo. Iz toga je izrastao i njegov „Grad Bezgrešne“ Niepokalanov, 40 km udaljen od Varšave. O. Maksimilijan okupio je cijelu četu mladih redovničkih sumišljenika. Tu se mnogo molilo i radilo. Bila je tu velika izdavačka kuća, zgrade za stanovanje, radionice za kovače, mehaničare, stolare, postolare, krojače, zidare… Sve je vrvjelo redovnicima, mladim ljudima. Mnogi su se odlučivali za franjevačko zvanje, a drugi su odatle izlazili osposobljeni za život. Izdavali su, među ostalim, glasnik „Vitez“ u 750.000 primjeraka.
Godine 1930. o. Kolbe putuje u Japan s istim planovima i istim velebnim ostvarenjima koji su još i danas djelotvorni. Mislio je tako i u Indiju, pa u Libanon. Želio je da po svem svijetu pokrene Vojsku Bezgrešne i osnuje njezine „gradove“. No redovnička ga poslušnost 1936. godine ponovno vraća u Poljsku, s istim žarom djelatnosti. On već tada sluti teška vremena i iskušenja. Nijemci su, 1. rujna 1939. godine, umarširali u Poljsku s jedne strane, a Sovjeti s druge. Na Poljake se srušio obostrani bezbožni totalitarizam, pun mržnje osobito prema svećenicima. Kolbea su Nijemci uhvatili među prvima. Domalo je oslobođen, ali pod oštrom prismotrom. Napokon je, 19. veljače 1941. godine, poveden na prisilni rad u logoru Oświęcimu (njemački Auschwitz) , uz Dachau najzloglasniji hitlerovski logor. On postaje bezimeni broj 16670.
Potkraj srpnja iste godine 1941. odvija se posljednji dio toga uzbudljivoga životnoga filma. Jednoga se dana kod prebrojavanja logoraša ustanovilo da je jedan pobjegao. Uslijedilo je teško zlostavljanje cijeloga logora, dok napokon nisu onako nasumce prozvana desetorica da životom plate za svoga odbjegloga druga (o tome valja pročitati Kustićevu knjigu Dobrovoljac bunkera gladi). Jedan od njih, izlazeći nakon proziva svojeg broja, zavapi: „Jadna moja žena, jadna moja djeca!“ Uto istupi broj 16670: „Ja se javljam umjesto njega!“ Bio je to Maksimilijan Kolbe.
Tajac! Pravo je čudo da okrutni zapovjednik Fritsch nije obojicu ustrijelio. Naprotiv, prihvatio je zamjenu. Desetorica su odmah goli bačeni u bunker gladi, iz kojega se – kraj sve bijede i nevolje – otada čuje molitva i pjesma, istina sve tiša i prorijeđena. Posljednji odolijeva o. Maksimilijan Kolbe. Napokon su mu injekcijom smrtonosnog fenola dokrajčili život. Bilo je to uoči Velike Gospe, 14. kolovoza 1941. godine. Srećom, Bog se pobrinuo za svjedoka njegove smrti. Bio je to zatvorenik, grobar Bruno Bogoviec koji je o tome svjedočio na crkvenom sudu. „Kad sam otvorio vrata njegove ćelije, o. Maksimilijan nije više bio živ. Lice mu je sjalo neobičnim sjajem, oči širom otvorene, uprte u jednu točku. Kao da je u zanosu. Toga prizora neću zaboraviti.“ Gospa mu je napokon, uoči svojega nebouzeća, stavila na glavu i crveni vijenac. Umro je kao dragovoljni mučenik kršćanske ljubavi, za drugoga.
Trebalo bi više napisati o bogatoj, i djetinje nježnoj, a istodobno zrelomuževnoj duhovnosti toga velikog sina Crkve, sina Poljske, sina sv. Franje. Spomenut ću samo jednu njegovu riječ: „Svetost nije luksuz, to je najjednostavnija kršćanska dužnost.“ I još njegova životna jednadžba: v=V, tj. moja volja usklađena s Božjom, kako mi se očituje preko poglavara. Maksimilijan Kolbe bio je mistik akcije i kontemplacije. Blaženim ga je 17. listopada 1971. godine proglasio Pavao VI., a svetim Ivan Pavao II. 10. listopada 1982. godine. Objema svečanostima prisustvovao je njegov oslobođenik Frantisczek Gajowniczek.
Sv. Maksimilijan Kolbe gajio je svestranu marijansku pobožnost, svu usmjerenu na Krista i njegovo Kraljevstvo za koje se trebamo svom dušom i srcem, svim silama duše i tijela založiti. Zbog marijanskog pečata njegove duhovnosti nazvaše ga VITEZOM BEZGREŠNE. Svoje „djelo za Imakulatu“ izložio je u tri točke:
„Trebamo osvojiti tri fronte. Prva, to smo mi sami, trebamo sebe osvojiti za Imakulatu. To je najvažnija fronta bez koje je izlišno baviti se drugima. Druga je fronta naš okoliš, oni s kojima nas život veže, s kojima živimo i drugujemo. I taj okoliš trebamo osvojiti za Imakulatu, i to odmah. Treća je fronta sav svijet, svi narodi i rase, bez iznimke.“
Za to je živio, za to je krv svoju prolio mučenik Maksimilijan Kolbe.
Preuzeto (uz manje preinake) iz knjige Sveci i blagdani franjevačkoga kalendara autora fra Bonaventure Dude, OFM
naslovna fotografija: Jude Tarrant