Prvi dan, 25. srpnja – Karlovac
Današnjim danom započinje XXVIII. Hod Franjevačke mladeži pod geslom „Slavim te, Oče, što si ovo objavio malenima.“ (Mt 11, 25).
U popodnevnim satima, polako su počeli pristizati framaši u Župu Presvetog Srca Isusova, Karlovac. Nakon što se većina framaša okupila, krenuo je uvodni program: uvodne riječi nacionalnog duhovnog asistenta fra Matije Marijića, OFM i vijećnika Zagrebačkog područnog vijeća.
Nakon uvodnih riječi krenula je molitva krunice te Sveta Misa koju je predvodio fra Matija te poslije slavlja Svete Mise, održalo se Euharistijsko klanjanje.
Nakon molitvenog dijela, uslijedila je večera te nekoliko obavijesti i uputa vezano za ovogodišnji hod. Uslijedilo je predstavljanje animatora te raspored po grupama.
Bogu sam zaista zahvalna na braći i sestrama sa kojima ću biti u zajedništvu u sljedećih nekoliko dana na ovom Hodu Franjevačke mladeži.
Laura Efremovski, Frama Sveti Duh – Zagreb
Drugi dan, 26. srpnja – Mahično
Drugi dan našeg Hoda gdje prvim koracima započinjemo naše kilometre započeo je buđenjem uz pjesmu koju je smislilo nekoliko momaka. Uzbuđenje, očekivanja i mali strah je u zraku, a jednako tako radost koja se najviše osjetila.
Bratstvo i sve blagoslove koje ono daje olakšava da svaki korak bude sa osmijehom, svaka bol i svaki žulj s nakanom. Prekrasnu smo nagradu dobili kada smo stigli u Mahično, vrijeme za odmor i za ručak pohanu piletinu uz salatu, pečeni krumpir, pomfri ili restani krumpir.
Slijedio je nagovor fra Andrea Matanovića, OFM o Bogu i našem odnosu s njim. Objasnio je kako je molitva radostan čin u kojem se u potpunosti oslanjamo na njega. Citirao je svetu Malu Tereziju koja je rekla kako je molitva zanos srca, jednostavan pogled prema Nebu te kako time naše molitve mogu također biti kratke i jasne, strelovite. Svako naše djelo možemo prikazati kao molitvu i time težiti savršenstvu. Kada Boga koji nam je središte i temelj života stavimo na prvo mjesto, sve će se ostale stvari same posložiti.
Nakon rada po grupama u kojem nam se otvorilo jedno od pitanja: „Tko nam krade radost?“ slijedila je večera i zabavni program. U zabavnom programu smo bili podijeljeni u skupine koje su trebale čim prije odraditi zadatke, igre na različitim stanicama skupljajući bodove i novčiće koji otključavaju nove igre. Pobjednička grupa je dobila kovčeg pun slatkiša kojeg su nesebično podijelili s ostalim framašima. Nakon večernje molitve, higijene i molitvi Anđelu čuvaru, framaši su zaspali.
Mia Habek, Frama Varaždin
Treći dan, 27. srpnja – Krašić
Prvi dio – hodanje
Kao i svakog dana san je bio prerano prekinut pjesmom naše braće koja su se trudila pisati obrade, ali riječi pjesama nisu dopirale do moje pospane duše. U polusnu jedini cilj je bio što prije doći do WC-a i spremiti stvari u kofer koji se već nije mogao zatvoriti iako smo tek treći dan na Hodu. Put je odmah počeo pjesmom, upoznavanjem i razgovorom s drugim framašima što je olakšavalo hodanje. Trenutak koji mi se urezao u sjećanje je pauza u kojoj smo molili jutarnju molitvu pored Kupe (u koju smo svi podsvjesno htjeli uskočiti jer smo jedva čekali prvo tuširanje). Kad smo napokon došli do oznake na kojoj je pisalo Krašić činilo se kao vječnost dok smo došli do crkve, ali uz pjesmu smo radosni prošli kroz ulice do crkve.
Dragica Zlopaša, Frama Zagreb – Kaptol
Drugi dio – Krašić
Doživjela sam da je Krašić jedno malo mjestašce, koje je Bog preko Alojzija Stepinca učinio velikim. Posebno mjesto koje svatko kada posjeti upozna kako Gospodin preko onih koji su mu vjerni, ovdje preko vjernog sluge Alojzija Stepinca čini velika djela i pokazuje put jedinog blaženstva i ispunjenja, odanosti Bogu i zajedništva s Njim.
Dok smo u crkvi slušali životnu priču tog svetog čovjeka, poželjela sam da i mi framaši budemo tako odlučni za Krista i tako poslušni i odani našoj svetoj Crkvi, pastirima od Boga pozvanima koji se brinu za naše duše.
Taj dan od svih dana je imao meni poseban završetak. Bili smo u svojim vrećama za spavanje, samo je još pokoje svjetlo ostalo goriti i sve se pripremalo za zaključak tog dana, spavanje. Moje susjede, framašice u vrećama do moje su došle do ideje da prije spavanja budemo par trenutaka s Riječju Božjom, kako predivna ideja. Jedna od njih uzela je Bibliju i čitala nam je psalam, a mi ostale smo oko nje slušale i odmarale se u svakoj riječi.
Taj dan na franjevačkom Hodu pamtit ću po dvije stvari. Prvo po dojmu kako se Bog proslavlja po životu Alojzija Stepinca jer je Alojzije do kraja bezrezervno ljubio Gospodina i svi smo pozvani da ljubimo Boga u potpunosti, do kraja. Drugo po vremenu provedenom s braćom i sestrama, mojim dragim prijateljima, framašima koji su me usmjeravali na ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Gospodine, o daj nam pravu vjeru!
Mia Bagarić, Frama Zagreb – Kaptol
Četvrti dan, 28. srpnja. – Jastrebarsko
Kada se retrospektivno osvrnem na sve rute kojima sam pješačio u svoja, sveukupno, dva Hoda, nedvojbeno dolazim do zaključka kako je ravna magistrala, praćena ljetnom žegom, pred sam ulazak u Jasku bila najzahtjevniji dio svih dosadašnjih ruta.
Međutim, sva spomenuta težina kao da je nestala u trenucima kada smo ugledali žutu tablu na kojoj je crnim slovima pisalo „Jastrebarsko“. Iako to nije podrazumijevalo završetak pješačenja, jer preostalo nam je još dobrih pola sata hoda, framaši su svejedno neobjašnjivo živnuli. Vođeni zanosom Duha, a motivirani energičnim poticajima fra Marka, radosno i glasno pjevali smo ulicama Jaske. Nezaboravan je ostao i ples fra Matije u stilu Michaela Jacksona.
Ipak, najviše od svega pamtit ću jednu situaciju sa svete mise. Sjedio sam u posljednjim redovima, a pored mene je bio župljanin – stariji i vjerojatno već umirovljeni muškarac. Oduševljen time što vidi mnoštvo mladih na misi, nije mogao suspregnuti svoje suze. Ne znam zašto, ali meni je to bilo neopisivo lijepo. Nekako mi ta scena ruši dobar dio ukalupljenih pretpostavki o današnjim vjernicima.
Stariji muškarac u Crkvi koju većinom pohađaju starije žene (babe, bakice…) i još pritom iskazuje svoje emocije. Baš neobično. Bogu hvala na tome.
Leo Marković, Frama Koprivnica
Peti dan, 29. srpnja – Rude
Nakon četiri dana hoda krenuli smo za Rude. Nakon Jastrebarskog, Rude su bile velik zalogaj. Ujutro smo se ustali oko 5:15. Nakon ustajanja krenulo je spremanje i doručak. S obzirom da je jučerašnji dan bio dosta naporan mislili smo da će ovaj bit još teži.
Područni duhovni asistent fra Matija Marijić rekao nam je: „Dragi framaši, pripremite se! Ako niste sigurni u sebe nemojte ić. Danas će biti jako naporno, vruće i nemojte se zezati. Opasna je ovo ruta i nemojte ići ako niste sigurni.”
Svima nama je to bilo teško čuti jer smo očekivali da će zadnjih par kilometara biti najteže. Krenuli smo oko 6:35, svima nam je bilo teško s obzirom na jučerašnji dan jer je velik umor bio prisutan, ali mi smo cijelu rutu pretrčali. Svima nam je vrijeme brzo prošlo i nismo osjetili niti u jednoj sekundi velik umor. S obzirom da su bili prisutni usponi i padovi bilo je napora, ali ne u nekoj neizdržljivoj količini. Kada smo stigli u Rude dočekao nas je velečasni Darko Banfić. Nakon pozdrava sa velečasnim krenuli smo na ručak. Nakon ručka slijedilo je tuširanje i lagani odmor.
Poslije odmora fra Mislav Lukačević, OFM održao nam je duhovni nagovor na temu „Marija kao naša Majka i Zagovornica.” Nakon nagovora slijedio je rad po grupama. U radu po grupama razgovarali smo o tome što je Marija za tebe, kako ti zoveš Mariju, pronađi u evanđelju što se govori o Mariji i gdje se spominje… Zatim je slijedila sveta misa koju je predslavio fra Mislav Lukačević.
Framašima je najupečatljivije ostalo na misi rečenica: „Nemojte birati prijatelje koji će vam biti jarani nego hodajte sa Isusom. Isus je vaš najbolji prijatelj i njegujte njegovo prijateljstvo.” Nakon svete mise imali smo večeru. Mi smo mislili da će ta večera biti obična, ali nije bila. Na večeri se skupio veći dio sela, stol je bio pun domaće hrane, a društvo veselo i radosno. Poslije večere pjevalo se i plesalo dobar dio vremena. Mještani su bili oduševljeni našim veseljem, našim pjesmama i našim društvom. Snimali su nas, slikali i plesali sa nama. Kada je veselje prestalo i lagano se primirilo otišli smo u dvoranu gdje spavamo. Izmolili smo večernju molitvu i krenuli na počinak. Radosnih lica, umornih nogu, ali ispunjenih srca bili smo spremi za idući izazov.
Lucija Stančin, Frama Bjelovar
Šesti dan, 30. srpnja – Samobor
U jutarnjim satima, nakon doručka, krenuli smo prema Samoboru. Prije samog dolaska u Kuću susreta Tabor, zaustavili smo se na gradskom groblju gdje smo se kratko pomolili i preporučili zagovoru fra Zvjezdana Linića. Valjalo bi istaknuti da je fra Zvjezdan bio jedan od prvih fratara koji je pokrenuo Hod. Nakon toga uputili smo se prema franjevačkom samostanu gdje nas je radosna i otvorena srca dočekao fra Ivan Matić, OFM, voditelj Kuće susreta Tabor.
Nakon pjesme i plesa, imali smo priliku za tuširanje do ručka. Ručak je bio obilat i nitko nije ostao gladan. Zatim je uslijedio predah sve do duhovnog nagovora na temu „Čistoća tijela i srca“ koji je održao fra Ivan Majić, OFM, župni vikar iz Samobora. Kateheza je bila priprava za sakramet pomirenja.
Umjesto rada u grupama, imali smo vrijeme osame koje je bilo priprema za ispovijed. Nakon toga uslijedila je sveta misa koju je predvodio fra Ivan Matić. Zatim je uslijedila večera i spremanje kofera za Asiz. U kasnim večernjim satima autobusima smo se uputili prema Asizu.
Ruta posljednjeg dana po Hrvatskoj nije bila naročito teška, dapače bila je kratka – svega 10 km. Svidjelo mi se hodanje po šumskom i brdovitom kraju jer smo mogli uživati u ljepotama prirode.
Anamarija Krznarić, Frama Zagreb – Siget
Sedmi dan, 31. srpnja – La Verna
Nakon cijelonoćne vožnje prema Italiji, stižemo na La Vernu. Mjesto na kojem prevladava izniman spokoj i milosrđe. Tijekom jutarnje molitve u šumi, pokušavala sam se fokusirati na svako stablo i svaku mahovinu te na njima biti zahvalna. Baš poput svetog Franje. Nije mi baš uspjelo jer me ometala misao kako je možda Franjo sjedio upravo tu gdje ja sjedim. Skroz čudno, zar ne? Cijelo vrijeme mi se to vrzmalo po mislima. Odlazim u osamu i pokušavam si pronaći savršeno mjesto, ali opet ne uspijevam. Vidim da su se ostali framaši već smjestili i vidim da mi preostalo vrijeme već curi. Tek nakon trećeg premještaja pronalazim mjesto koje mi odgovara, no ni ono mi nije bilo savršeno. Tek nakon Mise koju smo imali na La Verni sam shvatila da imam privilegiju biti na tako svetom mjestu i hodati stopama svetog Franje. Ali čovjek uvijek nađe razlog da sebe stavi u središte. Kad bih morala opisati La Vernu, to malo brdo, opisala bih je s riječju – ljubav. Ljubav malog brata prema prirodi i svemu stvorenome. Ljubav malog brata prema osamljivanju i spokoju kojeg mu je Bog darivao. Ljubav Serafina prema Franji. Ljubav malog brata prema patnji i, kroz nju, ljubav prema Kristovoj blizini. Ljubav malog brata prema velikim framašima koji pokušavaju biti mali. Samo ljubav. Ako je tražiš, dobiti ćeš je. Ako je ne tražiš, dobit ćeš je još više. Zato ne tražite Ljubav, samo joj se prepustite i ona će pronaći vas. Tako sam je i ja pronašla (ili je ona pronašla mene).
Voljela bih osjetiti ljubav pa bi je mogla dijeliti uokolo.
Voljela bih upoznati ljubav pa napisati njenu definiciju.
Voljela bih osjetiti savršenu ljubav kao što ljubav sama i je.
Voljela bih dotaknuti ljubav i nikada od nje dignuti ruku.
Voljela bih biti kao Vesna i napisati:
“Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo.”
Antonela Vidmar, Frama Sesvetska Sopnica
Osmi dan, 1. kolovoza – Greccio, Fonte Colombo, Asiz
Drugoga dana boravka u Italiji, u ranim jutarnjim satima uputili smo se autobusima prema Grecciu. I ovo nam je mjesto od izrazite važnosti, jer kao što je poznato iz Franjevačkih izvora, ovdje je sv. Franjo na Božić 1223. godine upriličio prve jaslice. Taj simbol je oduvijek bio neodvojiv dio Božića, a Franjo je, vidjevši u liku tek rođenog Isusa siromaštvo i poniznost, htio tu stvarnost obznaniti svim ljudima kako bi se uvijek na Božić sjećali te skromne slike Isusovog rođenja, s Marijom i Josipom, pastirima i ovcama, s ostalim životinjama i sveta tri kralja.
Kad smo došli u Franjevačko svetište Greccio, imali smo zajedničku misu sa framašima iz ostalih područnih bratstava iz Hrvatske (Osječko, Zadarsko-šibensko i Splitsko-dubrovačko područje) a došla su nam i braća framaši iz franjevačke provincije Bosne Srebrene, tako da nas je bilo preko 300 na slavlju Svete Mise. Kako je Greccio osobit zbog svojih prvih jaslica, osobit je i po tome što se u ovoj crkvi u svetištu svaki dan slavi Božić, pa smo i mi tako slavili Svetu Misu uz brojne hrvatske božićne pjesme i uistinu se osjetilo božićno ozračje u kolovozu.
Nakon Mise smo vani i mi tradicijski upriličili jaslice, otpjevali dvama framašima rođendansku pjesmu, a potom se slikali kao svi okupljeni iz Frame Hrvatske i Frame Bosne. Uslijedio je i međupodručni rad po grupama u kojemu sam bio jedan od animatora. Imao sam poveću grupu od mlađih framaša iz cijele Hrvatske i bilo mi je veoma zanimljivo kao nešto „stariji“ framaš slušati od mlađih njihove doživljaje bratstva Frame i samog Hoda te ih više upoznati. Poneki su se i otvorili pa su i rekli neke svoje nakane i promjene koje žele napraviti u svom životu nakon Hoda, što je i meni dalo na razmišljanje. Oko 12:30 smo imali ručak kod autobusa po velikoj vrućini, a poslije smo se uputili dalje za Fonte Colombo.
Za Fonte Colombo nisam bio čuo dok sam nekad još imao formaciju, nego prvi put na Hodu 2022. godine kad smo ga išli posjetiti. Ovdje je Serafski Otac napisao Pravilo Franjevačkog reda i jednom prilikom operirao oči kad je već bio dosta bolestan. Moglo bi se na prvi pogled svetište učiniti vrlo slično ostalima (kao La Verna ili Greccio) ali ne možete odoljeti prirodi i tišini koja vlada na ovom svetom mjestu što je prepoznatljiv aspekt franjevačkih svetišta. Ona su odvojena od svijeta i ljudi, negdje na gorama, u tišini prirode; ovamo je težio sveti Franjo odlaziti u osamu, a i danas u tim mjestima boravimo u tišini. Sa nekih mjesta se vidi lijep grad Rieti, smješten u dolini gorja, kojeg se smatra središtem Italije. Inače, više nismo u Umbriji, gdje se nalazi Asiz, već smo u regiji Lazio, te je glavni grad Rim samo sat vremena vožnje od nas.
U Fonte Colombo je bilo prilike za ispovijed a mnogi smo se uputili na razgledavanje svetišta. U jednoj manjoj kapelici na zidu stoji crveni tau kojeg je nacrtao sveti Franjo, a lijepi su i ostali dijelovi svetišta. Neki od nas su se malo požurili kako bi stigli do čuvenog izvora na donjem dijelu križnog puta, jer i po njemu svetište nosi naziv – Fonte delle Colombe. Nakon što smo se napojili hladne izvorske vode, vratili smo se u autobuse i krenuli natrag put Asiza.
U Asizu smo posjetili crkvicu Santa Maria Maggiore, gdje se čuva tijelo Blaženog Carla Acutisa, poznatog kao cyber sveca, na kojeg se posebno mladi ugledaju. Otišli smo i do prekrasne bazilike sv. Franje Asiškog, pomolili se na grobu te pogledali donju i gornju baziliku. Ovaj put sam se malo duže zadržao kod groba našeg serafskog oca jer sam pomislio kako nas sve čuva pa sam mu se htio usrdno pomoliti. Ne može se usporediti ljepota donje i gornje bazilike koje obje pokazuju život sv. Franje što je oslikao poznati talijanski slikar Giotto između 13. i 14. stoljeća. Nakon razgledavanja bazilike smo imali slobodno vrijeme a poslije i večeru kod hotela za hodočasnike Domus Pacis.
Bio je doista ispunjen ovaj dan i svaki put kad se vratim na ova sveta mjesta u Italiji mi bude drugačije, a opet osjetim se toliko ispunjeno i radosno.
Damian Čizmek, Frama Zagreb – Majka Božja Lurdska
Deveti dan, 2. kolovoza – Gospa od Anđela (Porcijunkulovo)
Dan koji je bio zapravo krajnji cilj ovog našeg puta. Dan kojem smo se najviše veselili i u srcima jedva čekali.
Započeli smo ga svetom misom u bazilici Svete Klare s zajedno s Osječkim dalmatinskim područjima. Nakon toga smo imali priliku razgledati baziliku i kapelicu u kojoj se nalazi križ svetog Damjana s kojeg je Isus progovorio Franji. Uslijedila je priprema za primanje potpunog oprosta i početak programa na trgu ispred bazilike Marije Anđeoske.
Svi smo bili jako uzbuđeni i nismo mogli dočekati svoj red za ulazak u Porcijunkulu. Veselili smo se zajedno s grupama koje su ulazile prije nas, pljeskali im i pjevali. Baš se osjetila velika radost, napetost, želja i uzbuđenje. I onda kada je došao naš red, sve ostalo kao da je nestalo. Svaka briga, borba, nedoumica, strah, problem. Sve je nestalo kada smo poljubili sveto tlo i držeći se za ruke krenuli dotaknuti Nebo. Svaki metar bliže bio je sve milosniji, smireniji, radosniji. Svaki korak bliže donio je novu nadu, snagu, hrabrost, želju, žudnju, ljubav za dalje.
Sam trenutak klečanja u Porcijunkuli i primanja potpunog oprosta je riječima neopisivo. Osjećaj koji treba doživjeti i pohraniti ga u srcu. Suze klize, srce ubrazno kuca, ali je u miru i ispunjeno. I na kraju je još veća radost podijeliti te osjećaje s braćom i sestrama s kojima smo hodali, nosili jedni druge, brisali suze i bušili žuljeve, držali za ruke, grlili, tješili… sve to da bismo došli do ovog. Podijeliti tu radost je još jedna nagrada i blagoslov. Na trgu smo plesali, pjevali, slavili Gospodina i zahvaljivali Mu i upijali sve te milosne trenutke.
Jana Bočkaj, Frama Kloštar Ivanić
Deseti dan, 3. kolovoza – Asiz i povratak kući
Nevjerojatno brzo je došao i zadnji dan Hoda. Nakon čak jednog dana kasnijeg buđenja (u 7 sati) vraćamo se na stari ritam i dižemo se u 5:30. Zadnji put na ovom Hodu pakiramo svoje stvari i vreće za spavanje, doručkujemo i krećemo prema Sv. Damjanu.
Uz bogati program sve ostale dane Hoda zadnji nam je dano slobodno vrijeme kako bismo sami razgledali sva sveta mjesta u Franjinom gradu. Milosni trenuci na svetim mjestima poput bazilike sv. Klare, katedrale sv. Rufina, Franjine rodne kuće, same bazilike svetog Franje i ostalima svima će vjerujem ostati u pamćenju. A bilo je vremena i za popiti talijansku kavicu i nešto pojesti zajedno s braćom i sestrama.
Vrhunac dana, Svetu Misu, slavili smo u refektoriju bazilike Gospe od Anđela. Nakon Mise uslijedilo je radosno i emotivno otkrivanje ovčica te večera u Domus Pacisu koji ni zadnji dan nije iznevjerio sa svojima menijem. Siti, umorni, ali ispunjeni i blagoslovljeni krenuli smo svojim kućama kako bi svatko u svome mjestu širio i sijao Franjinu radost i naviještao Gospodina.
Luka Milković, Frama Zagreb – Leopold Bogdan Mandić
