„Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu.“ (Hošea 2,16)
Pokušavam započeti tekst o pustinji i priznajem da teško pronalazim prave riječi. Dok želim pronaći neku misao ili sliku koja bi nas polako uvela u temu, primjećujem da ostajem pomalo razoružana. Zapravo, to nam pustinja i čini. Razoružava nas. Lišava nas udobnosti na koje se želimo osloniti i poziva nas na borbu, oslonjene samo na Gospodina. Zašto bismo uopće željeli u pustinju? Jedan je razlog i on je dovoljan – zato što nas Bog ondje poziva i Duh nagna. (Mk 1, 12)
Pustinja u duhovnom životu dakako nije mjesto, premda i fizičko osamljivanje može pomoći u ostvarivanju onoga što je potrebno. No, ne moraš se sakriti između zidova samostana, ne moraš otići na pusti otok… ali, možeš učiniti pustinju u svome životu, u svojoj nutrini, tako što ćeš se udaljiti od ljudi na neko vrijeme, uz obveze koje ti dan donosi, izborit ćeš se za vrijeme tišine koje ćeš posvetiti Bogu, a udaljiti se od stvari i navika koje te u tome priječe. Možda ćeš staviti društvene mreže na pauzu, odreći se koje kave s društvom za koje znaš da te neće oplemeniti, možda umjesto večernje epizode svoje najdraže serije uzeti Sveto pismo u ruke… Budi kreativan, jer kad ostvariš uvjete pustinje, stvaraš plodno tlo na kojem ćeš se susresti s Bogom i samim sobom. To je ono što Bog želi, na što te poziva. Osobni susret. I zato govori prorok Hošea: „odvest ću je u pustinju i njenu progovorit’ srcu“. Progovorit će tako da ćeš, ukoliko si spreman i otvoren istini, vidjeti sebe u novom svjetlu. Vidjeti svoje grijehe, slabosti, manjkavosti, navezanosti, sve ono što će ti jasno ukazati da se nemaš na temelju čega uznositi i izdizati iznad drugih. Bog će ti progovoriti vrlo konkretno ako budeš spreman čuti. Možda će boljeti, no, kada Boga pruža uvid u istinu o tvojoj slabosti i grešnosti, daje ti još dublji uvid u Njegovu ljubav i nježnost. Što više uviđaš svoju bijedu, to dublje možeš upoznati veličinu i snagu Njegova milosrđa i neizmjerne ljubavi. Unatoč svemu što vidiš kao svoje manjkavosti, Bog ti pokazuje i koliko si vrijedan, neprocjenjiv i nezamjenjiv u njegovom Očinskom srcu. Ti si prije svega Njegovo ljubljeno dijete.
U pustinji ćeš i ožednjeti. Bog želi tvoju žeđ. Želi da to bude iskonska žeđ za Njim, za susretom s Njim, za živom vodom koju samo on može dati. Ali, moraš biti spreman primiti. Moraš jako žeđati. To ne možeš dok se napajaš na krivim izvorima koji ti samo „kradu“ vrijeme, zavode i truju iznutra. U pustinji ćeš naići na mnoge kušnje i napasti, Isus je to također prošao, a ako čitaš ovaj tekst, očito si ga pozvan slijediti. Sjeti se kako je Sotona tražio da Petra prorešeta kao pšenicu, no Isus je taj koji, kao i za Petra, moli za tebe da ne malakše tvoja vjera i da ti udijeli novu snagu kojom ćeš učvrstiti svoju braću. (Lk 22, 31-32)
U pustinji ćeš susresti mrak i hladnoću. Bog će se činiti dalek, možda ćeš se osjećati napušteno, zaboravljeno. No, ako budeš ustrajao na započetom putu, rast će tvoja vjera, pročistiti se tvoji motivi, učit ćeš polako da ljubav nisu prolazni, ugodni osjećaji. Tvoj odnos s Bogom puno je dublji. Ali, mora se pročistiti. Čisti se vjetrom iz pustinje. Taj je vjetar Duh Sveti koji te, sjećaš se, i nagna u pustinju i prati te čitavo vrijeme. Stoga se ne boj ni mraka ni hladnoće. On je tu i kada ga ne osjećaš, On je tu i kada ga ne vidiš. On je u otkucaju tvoga srca, u dubini tvoje duše, u žeđi koja raste. I ne zaboravi da pustinja nije tvoje konačno odredište, ona je jedno razdoblje nakon kojeg ideš dalje, obnovljen i okrjepljen susretom s Onim koji te ljubi iznad svega.
Ne boj se povratka u pustinju i ne oklijevaj kada te Duh ponovno nagna. Sjeti se da je to znak da ti Bog želi nešto darovati, da ti želi progovoriti, da te želi približiti sebi i pomoći ti da ga možeš primiti u svoje srce, da te još dublje prožme. On je taj koji te poziva, On je taj koji je osmislio kako će tvoj „izlet“ u pustinju izgledati. Ti se prepusti i prati korake koje ti pokazuje. Jedan po jedan. Ne ćeš biti kušan preko svojih sila. Moli jače, moli ustrajnije. Kad ti se čini da ne možeš moliti, raspiruj u srcu želju da možeš i s vremenom ćeš shvatiti koliko je ta molitva vrijedna. U pustinji ćeš učiti raspoznavati Božji glas, onaj koji ti donosi mir u srce, od glasa zloga, koji ti taj mir želi oteti. Čut ćeš koje promjene Gospodin želi da napraviš u svome životu kako bi bio slobodniji za Njegovu ljubav i spremniji vršiti svoje poslanje. Nemoj pokušavati sve „riješiti“ odjednom, vraćaj se u pustinju povremeno, bez straha. Ne zaboravi da pustinja, koliko god bila teška, ima oaze, trenutke Božje utjehe kojima će te On sam krijepiti. Ako si već na tom putu, debelo u pustinji i poput Egipćana bi se najradije vratio natrag u ropstvo, ne odustaj. Bog je tu. Ako još nisi krenuo i misliš da je prekasno – nije, Bog te čeka i anđeli njegovi da ti služe.
I naposlijetku, čemu sve to? Jedan je razlog i on je dovoljan – zato što te Bog ondje poziva, želi te bliže jer Njemu si neprocjenjiv. Jedan pogled na Križ sve će ti objasniti.
s. Amadea Birovljević, SCSC
naslovna fotografija: Unsplash