Kako je iz samilosti prema bratu koji je umirao od gladi jeo s njim, opominjući braću da razborito čine pokoru
Jednom zgodom kad je blaženi Franjo stekao braću i boravio s njima u mjestu Rivotorto kraj Asiza, dogodi se da jedne noći, dok su sva braća počivala, oko ponoći, jedan brat vikaše govoreći: »Umirem! Umirem!« A sva se braća zapanjena i prestrašena probudiše. Ustavši i blaženi Franjo reče: »Ustanite, braćo, i upalite svjetlo!« A kad se svjetlo upali, reče: »Tko je onaj koji reče umirem?« – Odgovori onaj brat: »Ja sam.« – I reče mu: »Što ti je, brate? Kako umireš?« – A on reče: »Umirem od gladi!«
Tada blaženi Franjo odmah naredi da se postavi jelo i, kao čovjek pun ljubavi i razbora, stade jesti s njim da se ne bi stidio jesti sam; a po njegovoj želji jednako su jela i sva braća.
Onaj naime brat i svi ostali bijahu se nedavno obratili Gospodinu i preko mjere su trapili svoje tijelo. A nakon jela reče blaženi Franjo ostaloj braći: »Braćo moja, ovo vam velim da svatko pazi na svoju narav. Pa premda se netko od vas može održati s manje hrane nego drugi, ipak ne želim da se onaj koji treba više hrane upinje slijediti ga u tom, nego motreći svoju narav neka zadovolji tijelu njegovu potrebu kako bi mogao služiti duhu. Kao što se naime moramo čuvati viška hrane koji šteti tijelu i duši, tako i prevelikog odricanja, čak i više, jer Gospodin hoće milosrđe, a ne žrtvu (usp. Hoš 6,6; Mt 9,13; 12,7).« I reče: »Predraga braćo, ovo što učinih, to jest što iz ljubavi prema svome bratu jedosmo zajedno s njim da se ne bi stidio jesti sam, prisilila me velika potreba i ljubav da učinim. Ali velim vam da ubuduće neću tako činiti, jer ne bi bilo redovnički ni časno, nego hoću i zapovijedam vam da svaki prema našem siromaštvu udovolji svome tijelu kako mu bude potrebno.«
Prva naime braća i oni koji su dugo vremena pridolazili nakon njih preko mjere su trapili svoje tijelo uzdržavanjem od jela i pića, bdjenjem, hladnoćom, grubošću odjeće i radom (usp. 2 Kor 11,27) svojih ruku. Nosili su ispod odjeće uz tijelo željezne obruče, oklope i veoma krutu kostrijet. Zato sveti otac, smatrajući da se braća zbog toga mogu razboljeti, a neki su se u kratko vrijeme i razboljeli, zabrani na nekom kapitulu da ijedan brat ispod odjeće uz tijelo nosi išta osim tunike.
„Kao što se naime moramo čuvati viška hrane koji šteti tijelu i duši, tako i prevelikog odricanja, čak i više, jer Gospodin hoće milosrđe, a ne žrtvu.“
Mi pak koji bijasmo s njime (usp. 2 Pt 1,18) svjedočimo (usp. Iv 21,24) o tome da ipak, premda je cijeloga svoga života glede braće bio razborit i umjeren, sama braća glede jela i drugih stvari ni u jedno vrijeme nisu odstupala od mjere siromaštva i časti našega Reda. Sam presveti otac jednako je tako, od početka svoga obraćenja pa sve do konca svoga života, bio strog prema svome tijelu, premda je po naravi bio krhak i u svijetu je mogao živjeti jedino udobno.
Stoga, nekom zgodom, videći da braća već prekoračuju mjeru siromaštva i časti glede jela i svih stvari, u jednoj svojoj propovijedi koju je nekoj braći držao smjerajući na svu braću reče: »Neka braća ne misle kako je mome tijelu potrebno trpljenje. Ali jer treba da ja budem uzor i primjer svoj braći, želim se zadovoljiti s malo siromašne hrane i svim se drugim stvarima služiti u skladu sa siromaštvom, a posve zazirati od skupocjenih i biranih stvari.« (Ogledalo savršenstva, 27.)
Kako se sažalio nad bolesnim bratom jedući s njim grožđe
Drugi put, dok je blaženi Franjo bio u tom istom obitavalištu, neki brat, duhovan i dugo u Redu, bijaše ondje bolestan i vrlo skrhan. Dok ga je gledao, blaženi se Franjo sažali nad njim (usp. Lk 7,13), pa – budući da su tada braća, i zdrava i bolesna, s velikim veseljem gajila siromaštvo umjesto obilja i u svojim bolestima nisu uzimala lijekove, pa čak ih ni tražila, nego su radije uzimala ono što je tijelu protivno – reče u sebi blaženi Franjo: »Ako bi taj brat ranom zorom jeo zrela grožđa, vjerujem da bi mu koristilo.«
Pa kako je smislio, tako učini. Ustade naime jednoga dana u ranu zoru, potajno zovnu onoga brata i odvede ga u jedan vinograd koji bijaše uz obitavalište. Pa izabra jednu lozu na kojoj bijaše grožđa dobra za jelo i, sjedeći uz lozu (usp. Mih 4,4) s onim bratom, poče jesti grožđe kako se onaj brat ne bi stidio jesti sam. I dok su jeli, oslobodi se boljke onaj brat pa su skupa hvalili Gospodina.
Otada se onaj brat cijeloga svoga života sjećao njegova milosrđa i ljubavi koju mu je iskazao i učinio presveti otac i s velikom je pobožnošću i lijući suze to češće pripovijedao među braćom. (Ogledalo savršenstva, 28.)
tekstovi preuzeti iz Franjevačkih_izvora
naslovna fotografija: Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh