Na Svjetski dan mladih, koji se održao od 1. do 6. kolovoza ove godine, među oko milijun mladih iz cijeloga svijeta došlo je i nešto naših framaša. Nekoliko od njih odlučilo je podijeliti svoje dojmove tog velikog hodočašća i posebnog susreta s papom Franjom, ali i brojnim mladim katolicima iz cijeloga svijeta.
„Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin.“ (Lk 1,39)
Tako smo i mi ustali i krenuli na put prema Lisabonu. Ovo mi je bio prvi Svjetski dan mladih i nisam znala što očekivati. U Lisabonu nas je dočekala vrućina i gomila ljudi. Morali smo puno hodati, ali nas nije ništa spriječilo uživati u svakom mogućem trenutku.
Nikad neću zaboraviti kada sam nakon Mise otvorenja u Parku Eduarda VII. pogledala od gore i vidjela veliki broj ljudi iz raznih država. Tada mi je bilo jasno da je Svjetski dan mladih počeo i da će ovo biti zaista nezaboravno iskustvo.
Kroz ove smo dane obišli razna mjesta i upoznali ljude iz mnogo zemalja. Bilo mi je fascinantno promatrati toliko vesele hodočasnike koji su pjevali i plesali kroz cijeli grad. Grad Lisabon ću vjerojatno samo pamtiti po mnogo ljudi i veselju.
Vrhunac svega bilo je zajedničko bdjenje i sutradan Misa s Papom. Da bi došli do toga, hodali smo tri sata po najgoroj vrućini s puno ljudi i zatim došli na polje od zemlje i kamenja na kojem smo svi zajedno spavali. Ali sve se to isplatilo. Što god da se dogodilo, i vrućine i gužve, na kraju ću se samo sjećati onih lijepih i smiješnih trenutaka koje sigurno nikad neću zaboraviti.
Bogu sam toliko zahvalna što sam se odlučila na ovo putovanje i zatim bila dio ovog događanja gdje sam upoznala toliko predivnih ljudi. Zaista je bilo jedno nezaboravno iskustvo s kojega se vraćam ispunjena.
Gabrijela Bošnjak, Frama Beč
Nekako sada kada razmišljam o danima u Portugalu svaki mi se dan doima na svoj način ispunjen i milostan, a kad se uzmu zajedno kao da smo proveli tjedan u nekoj drugoj dimenziji stvarnosti. Spavali smo malo i na podu učionica, tuširali se hladnom vodom na školskom igralištu, napješačili se po vrućini svaki dan, čekali po par sati vlak ili ručak. Ništa od toga nije bilo teško, zahvalan sam na svakom tom trenutku, ponajviše jer smo svaki proveli zajedno kao Frama.
To zajedništvo koje smo doživjeli u Portugalu bilo je nešto posebno, od zajedničke molitve svakog jutra i večeri, druženja cijeli dan, a posebno pjesme. Pjevali smo i plesali gdje god bismo se našli, na ulici ili parku, stanici ili kolodvoru, u busu ili podzemnoj. I priključili bi nam se drugi mladi iz cijelog svijeta, Slovenci, Poljaci, Portugalci, Španjolci, Honkonžani… Pjevali bi oni s nama, pjevali bismo mi s njima. Kako je bilo predivno tako slaviti Boga! Bila je ovo prilika za upoznati ljude iz drugih krajeva, nasumično započeti razgovor, čuti njihovo iskustvo i put u vjeri, vidjeti svojim očima koliko je Crkva živa.
Vrhunac je bio trenutak kada je na bdjenju s Papom započelo klanjanje i izloženo Presveto. 1.5 milijun ljudi ostalo je u potpunoj tišini pred Onim koji nas je okupio, kleknulo ispred Onoga koji nas sve zove i toliko ljubi. Nisam ni sad siguran kako opisati taj trenutak.
Razgovarao sam taj tjedan s nekoliko ljudi o tome koliko je vjera u očima svijeta luda i, na neki način, radikalna. Koliko teško bude kad te ljudi koji su ti najbliži ne razumiju, misle da nisi normalan. Posebno su mi se zato urezale riječi biskupa Tomislava Rogića o radosti zbog laži i progona te Papini poticaji: svijetlite, slušajte i ne bojte se.
Toliko smo milosti primili tog tjedna u Lisabonu, mnogih još nismo ni svjesni, a ojačani njima poslani smo biti još hrabrije svjetlo u normalnoj stvarnosti, svatko u svojoj svakodnevici.
Ivan Premuš, Frama Zagreb – Kaptol
Ono što me posebno ispunjava jest činjenica da sam na ovom putovanju upoznala mnoge mlade ljude koji se trude živjeti Evanđelje i svojim životom svjedočiti Krista. Vidjeti trg preplavljen hrvatskim zastavama, crkvu punu mladih Hrvata, znak je da u Lijepoj našoj i dalje ima nade, da je vjera još živa. Nismo imali mnogo vremena za upoznavanje, ali smo zajedno proživjeli mnogo. I baš su nas ti trenutci, pa čak i oni koji su nam se činili sasvim nebitni, povezali. Putovanje smo započeli kao stranci, a završili kao prijatelji. Nevjerojatno je kako Bog djeluje kroz druge ljude. Zato s ovog putovanja dolazim obogaćena mnogim poznanstvima, ali i novim prijateljstvima koja će, vjerujem, trajati još mnogo godina.
Paula Nekić, Frama Našice
„Hodočašće je slika vašega života“ bila je rečenica koju sam čula na jednoj katehezi prije svojeg prvog hodočašća 2022. Ta rečenica ne samo da mi se urezala u sjećanje, već i u srce. Hodočasteći na ovaj Svjetski dan mladih, ta me rečenica itekako pratila razmišljajući o svom životnom pozivu, svakodnevici kojoj se moram vratiti i još mnogo pitanja i očekivanja koja nosim sa sobom i koje sam nosila pred Gospodina.
Putovala sam sa zajednicom Neokatekumenskoga puta i ono što me uvijek dotiče jest upravo zajedništvo. „Gospodin mi dade braću!“ meni je jedna od dražih rečenica iz života sv. Franje i velika hvala Bogu što to mogu reći i mogla sam puno puta na ovom hodočašću.
Od prošlogodišnjeg framaškog Hoda jako sam željela otići i na ovogodišnji, no kako se sve poklopilo, nisam. Ali opet, Bog ima bolji plan i malo tog framaškog duha je „osigurao“ i na Svjetskom danu mladih.
Osim što smo svi koji smo došli na susret na bdjenju s Papom spavali u vrećama i na pijesku, neosi (neokatekumeni) su 11 noći proveli u dvoranama. Svi smo bili željni normalnog tuša i kreveta. Ja prva, ali nije me zaobišla misao na Franjin život i to kako bi njemu ovo bilo i više nego dovoljno. A zašto? Jer mu je samo Bog bio dovoljan. To je i sv. Terezija Avilska govorila: „Solo Dio e basta!“, prva stvar koju sam uočila dok sam ulazila u muzej sv. Terezije gdje je bio taj natpis velikim slovima.
A što sam za sebe čula na ovom hodočašću? Osim da trebam vjerovati Gospodinu kao Marija, čula sam, a i tebi koji ovo čitaš želim reći ono što je Papa rekao: „Ne boj se!“ Mi nemamo svjetlo reflektora, mi smo osvijetljeni Kristom! Bog je velik i Bog je živ! A ako nije, kako ćeš nekome objasniti onu rijeku mladih koja teče iz svih krajeva zemlje samo zbog jednog, i to istog, razloga? To je zaista dokaz da je Isus Krist izvor života. Mi smo taj dokaz. Ti si taj dokaz. „Pravu radost nalazimo istom kad prepoznamo da Gospodin ostaje među nama kao vjerni pratilac na našem putu.“ (Benedikt XVI.)
Ema Devaj, Frama Zagreb – Sveti Duh
Svjetski dan mladih u Lisabonu je bio prvi takav susret na koji sam išla i jako sam zahvalna i radosna što sam mogla ići upravo s braćom i sestrama Frame Kaptol. Cijelo iskustvo tog putovanja, od trenutka okupljanja na aerodromu za let do Lisabona pa sve do pozdravljanja nakon povratka u Zagreb je dragocjeno i vjerujem da mi je darovano kao melem za prebiranje, ohrabrenje i poticaj na mom daljnjem životnom putu.
Nekoliko stvari na tom susretu oduševilo me i otvorilo mi oči za neke stvarnosti. Jedna od njih je da su svi koji slave i ljube Boga stvarno braća i sestre. To sam kao nikad do sada osjetila u nekoliko navrata kada bih spontano s mladima iz drugih zemalja počeli pjevati pjesme koje slave Gospodina. Ista pjesma, ali oni na svom jeziku, a mi na svom i u tim trenutcima sam u srcu osjetila – da, to mi je brat i to mi je sestra, kao da se oduvijek znamo, neko posebno zajedništvo i radost je bila među nama, reklo bi se strancima, koji se srećemo prvi put u životu, predivna iskustva da smo uistinu djeca jednog Oca.
Drugo što me, između ostaloga, dojmilo je ljepota Crkve, ogromno mnoštvo mladih sa svih krajeva svijeta s bogatstvima svojih kultura, jezika i običaja koji se okupljaju na slavljenje Gospodina na različite načine. Susret s njima mi je osvijestio ljepotu tako velike obitelji koju između ostalog čini veliko mnoštvo različitih darova koje ima svaki narod i čovjek.
Posljednje bih izdvojila da mogu s pouzdanjem reći da su meni taj već poseban svjetski susret mladih još posebnijim učinili u pravom smislu riječi braća i sestre framaši Frame Kaptol. Rame uz rame tijekom ovog svjetskog susreta mladih zajedno smo ubirali i dijelili različita iskustva Boga i bližnjega i u bratskom zajedništvu smo uveseljavali, tješili, ohrabrivali, nasmijavali, poučavali jedni druge, trudeći se to sve činiti u Ljubavi zbog koje smo se i zaputili okupiti u Lisabonu. Zahvaljujem na obilju primljenih milosti dobrom i milosrdnom Bogu i snažnom zagovoru naše Majke Marije.
Mia Bagarić, Frama Zagreb – Kaptol
Svjetski dan mladih bio je za mene posebno iskustvo. Tisuće i tisuće mladih, sa svih strana svijeta, s istim ciljem okupilo se u Lisabonu. Svaki dan proveden tamo bio je dar od Boga. Svaka osoba koju sam tamo srela i s kojom sam imala priliku popričati duboko mi se urezala u srce.
Ovo hodočašće produbilo je povezanost unutar bratstva. Preko dana smo puno hodali, a noću malo spavali. Te napore ne bih izdržala da me bratstvo i naše međusobno zajedništvo nije nosilo naprijed. Trenutak posebne povezanosti s drugima osjetila sam u Fatimi koju smo jedan dan posjetili. Odlučili smo klečeći prijeći put do i oko oltara. Put je bio jako težak, ali uz zajedničku molitvu krunice i poticaj braće i sestara oko mene svi smo uspjeli doći do kraja. Tada sam dubinski spoznala važnost drugih u mome životu, koliko me guraju i kako bih sama, bez njih, lako odustala od puta prema naprijed, svog cilja, kada se pojave teškoće.
Također, u Lisabonu nas je pratio poseban zagovor Majke Marije, kad god bi se pojavio nerješivi problem, trebali smo je samo zamoliti i ona bi ga svojim zagovorom raspetljala na najnevjerojatniji način.
Osim toga, poseban mi je trenutak bio taj kada je milijun i pol ljudi, na bdjenju s Papom, klečalo pred Presvetim, u tišini. Tada sam istinski osjetila kako smo svi, iako nas je mnogo, dio jednog Tijela Kristovog i koliko je svako od nas bitan, neizostavan dio toga Tijela.
Predivno mi je bilo s drugima slaviti Boga na neuobičajenim mjestima, u javnom prijevozu, na ulicama i gdje god smo stigli. Pjevali bismo istu pjesmu, svatko na svom jeziku, plesali bismo, bez obzira na to što se ne znamo i ne razumijemo, radost i vjera u istoga Boga nas je jako povezivala. Najvrjednije od svega je što mi je ovaj susret mladih srušio predrasudu koja je stvorena od strane svijeta – da Crkva umire i da nema mladih. Ovdje sam vidjela upravo suprotnu stvarnost, na tisuće mladih ljudi, puni Duha, sa svih strana svijeta, okupljeni oko Krista u slavljenju i molitvi. Taj prizor sam po sebi je svjedočanstvo koje je učvrstilo moju vjeru i nadu te me obogatilo za čitav život.
Terezija Knežević, Frama Zagreb – Kaptol