PRVI DAN (26. srpnja): Šibenik
Prvi dan našeg Hoda započeo je okupljanjem u župi sv. Jeronima na Meterizama. Okupili su se framaši Zadarsko-šibenskog i Splitsko-dubrovačkog područja. Večer smo započeli moljenjem krunice i slavljenjem Svete Mise. Kroz zajedničku večeru i slobodno vrijeme koje smo imali prije susreta upoznavanja pojedine osobe su se već zbližile. Na zabavnom susretu na temu upoznavanja igrali smo dvije igre kroz koje smo se puno bolje upoznali.
Susret se nastavilo istim tijekom, igrale su se još dvije igre susjedi i stolice, no nažalost došlo je vrijeme počinka te smo večer završili zajedničkom molitvom. Tako je završio prvi dan.
Matea Koštan i Lana Grljač, Frama Šibenik – Meterize
DRUGI DAN (27. srpnja): Skradin
Nakon dana upoznavanja na Meterizama bilo je vrijeme za početak hodanja. Prvo zajedničko jutro, naravno, nismo ustali u dogovoreno vrijeme. Naše snove produžili smo za par minuta. Nakon teškog rastajanja od vreća za spavanje i dušeka dolazi red na pohod WC-a i borba za dva umivaonika na kojima se treba spremiti ljepši dio Frame. Sve u svemu išlo je brzo. Zatim svima najdraži dio jutra; doručak. Pravac iz blagovaonice pošli smo u crkvu, zapjevali našu novu himnu, izmolili molitvu Časoslova, a najvažnije od svega da smo primili blagoslov.
Radosni, veseli i nasmijani bez briga s Meteriza pošli smo za Skradin. Tijekom hodanja imali smo tri pauze. Vrijeme pauza svi opisujemo kao najdraže provedeno vrijeme; u hladovini uz gitaru i pjesme. Došli smo relativno brzo, utrčali u školu u kojoj nam je bilo previđeno spavanje, zauzeli pozicije po podu i strpljivo čekali ručak. Nakon ručka, spremni za kupanje, s ručnicima u rukama odjurili smo na plažu. S pravim framašima zabave nikad dosta, pa smo tako na plaži pronašli par prigodnih igara.
Netko je s plaže povikao: „Brzoo, spremanje!! Fra Ante zoveee!“ Za svega par minuta došli smo u dvoranu gdje nam je predsjednica područnog vijeća Zadarsko-šibenskog područja Ana Rupić održala predavanje na temu „Prihvatiti i dopustiti za budem prihvaćen“. Poslije predavanja podijeljeni u grupe rasporedili smo se po dvorištu. Svaka grupa za svoj zadatak imala je sat vremena. Na plenumu smo pokazali jedni drugima što smo za to vrijeme napravili. Ponovno zove fra Ante, došlo je vrijeme za sakrament pomirenja i euharistije. Podijelili smo dojmove prvog dana jedni drugima prije večere. Svi najedeni i dobro izmoreni s radošću sudjelovali smo u zabavnom susretu, natjecanju među grupama. Sve što je lijepo kratko traje, tako i ovaj dan brzo je završio uz večernju molitvu.
Marija Čarić, Frama Sinj
TREĆI DAN (28. srpnja): Piramatovci
Probudili smo se u 5 sati. Nakon finog doručka kojeg nam je pripremila radna grupa, spremili smo svoje stvari i u 6.00 krenuli prema Piramatovcima. Na putu je bilo naporno i vruće, ali uz molitvu i našeg Paška koji nas je cijelo vrijeme pratio s vodom i sokovima za okrjepu, uspjeli smo stići na odredište. Nakon što smo se smjestili, ručali smo paštu s pomidorom koju nam je spremio baraba Hrvoje Junaković. Zatim smo imali dva sata za odmaranje i tuširanje na gumu u dvorištu. Oko 16 sati imali smo predavanje, a predavačica nam je bila Petra Rupić. Ona nam je pomogla da bolje shvatimo što je to obred primanja i obećanja. Nakon toga slijedio je rad po grupama u kojem je svaka grupa napravila skeč povezan sa sv. Franjom i njegovom braćom. Nakon skečeva, došlo je vrijeme večere. Večerali smo burek sa sirom kojeg nam je pripremila teta Zdenka. Ostatak večeri proveli smo igrajući razne igre, moleći, pjevajući i plešući.
Iva Šantić, Frama Šibenik – Šubićevac
ČETVRTI DAN (29. srpnja): Čista Velika
Taj dan, kao i svaki drugi na Hodu, počeo je ranim buđenjem i spremanjem stvari u već natrpane kofere. Nakon doručka lagano smo se zaputili prema Čistoj Velikoj. Na putu smo, kao i obično, stajali na nekoliko mjesta kako bi se osviježili i odmorili. Uz pjesmu i priču vrijeme nam je brzo prolazilo. Izmolili smo jutarnju molitvu Časoslova i krunicu kao i svakog dana.
Oko kilometar prije ulaska u Čistu Veliku fra Ante odlučio je da taj dio puta provedemo u tišini razmišljajući o samom geslu Hoda „Gospodin mi dade braću“. Tako smo zadnji kilometar do ulaska u ovo naselje proveli svako u svojim molitvama i zahvaljujući Bogu na svoj braći i sestrama koje nam je podario na ovom putu. Pred crkvu smo došli uz našu himnu i krenuli prema sportskoj dvorani u kojoj smo bili smješteni tu noć. Nakon što smo se rapakirali i smjestili uslijedio je ručak (jeli smo gulaš). Slobodno vrijeme proveli smo uglavnom na kavi ili u trgovini. Tog dana predavanje nam je održao fra Ante Bešlić, OFM na temu „Granice“. Rad u grupama bio je usko vezan uz sve ono sto smo slušali na predavanju, dijelili smo svoja mišljenja i iskustva na tu temu. Na plenumu su nam se pridružili Splitsko-dubrovački predsjednik Tonči Kutnohorsky i nacionalni predsjednik Tomislav Jurić.
Odmah potom imali smo Svetu Misu. Nakon večere imali smo nešto slobodnog vremena za spremanje/druženje te večeri imali smo klanjanje, a odmah nakon ostali smo pjevati i svirati još neko vrijeme. Po povratku ispred dvorane izmolili smo večernju molitvu Časoslova i polako se spremili za spavanje. Ovaj dan nas je po mom mišljenju najviše povezao, zajedno smo plakali i tješili jedni druge, uživali pjevajući i slaveći Boga.
Kaja Puljiz, Frama Runovići
PETI DAN (30. srpnja): Stankovci
Put do Stankovaca svladali smo lakoćom jer smo imali oko samo 8 kilometara za prehodati. Stigli smo jako rano pa smo oko 10 ujutro već uživali uz piće u kafiću najbližem općini u kojoj smo se smjestili. Do ručka smo se zabavljali pjevajući i plešući uz našu novonastalu klapu Nevera. Osmislio ju je dio naše kreativne muške ekipe koji su se udružili i svojim nam talentima uljepšali dan i stvorili nezaboravne uspomene.
Poslije ručka spremili smo se neki za tuširanje, neki za kupanje u bazenu kod velikodušnih ljudi koji su odlučili svoje blagodati podijeliti s nama. Zabavili smo se uz odbojku, utrkivanje u plivanju, picigin. „Tko bi rekao da smo na framaškom Hodu“, bila je rečenica nekih od framaša. Šalu na stranu, bio je to odmor koji smo zaslužili i na kojem smo bili itekako zahvalni, najprije dragom Bogu što nam je providio sve to.
Poslije tuširanja, nastavili smo s programom tamo gdje smo smješteni. Tema predavanja bila je „Porcijunkulski oprost“. Naš duhovni asistent, fra Ante Bešlić, pojasnio nam je još jednom što je to točno te da je to zapravo cilj hodanja: priprema za potpuni oprost. Saznali smo malo više o ispravnom ispovijedanju i stvarima koje treba ispovijedati, a kojih možda uopće nismo bili svjesni. Sve to s ciljem da se što bolje pripremimo za događaj koji nas je čekao 2. kolovoza u Asizu.
Zatim smo imali rad po grupama tako da smo se podijelili na dva dijela i imali debatu zastupajući teze: „Samo oni koji su cijeli život u vjeri zaslužuju raj“ i „Raj zaslužuju i ljudi koji dožive obraćenje pred kraj svog razvratnog života.“ Cilj je bio dokučiti tko više zaslužuje raj. Zaključili smo uz pomoć fratra da obje strane jednako zaslužuju završiti u raju, razlika je samo ta što će druga strana na tom putu proći kroz čistilište. Jer kako kaže Isus: „Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.“ (Lk 15,7)
Po završetku popodnevnog programa, spremili smo se za zajedničku Misu, poslije koje smo večerali na mjestu gdje smo se kupali i tu proveli ostatak večeri slaveći Gospodina pjesmom. Bila je to predivna večer koju ćemo dugo pamtiti po zajedništvu, radosti i zahvalnosti na svim milostima koje nam je Bog podario. Dan smo završili molitvom Časoslova te tako otišli na počinak pripremajući se za novi, zadnji dan hodanja.
Marta Ribičić, Frama Pojišan
ŠESTI DAN (31. srpnja): Lišane
31. srpnja, rano ujutro, s osmjehom na licu i uzbuđenjem, znajući da je zadnji dan područnog dijela Hoda, krenuli smo za Lišane. Dok smo govorili zbogom Stankovcima i iščekivali dolazak na novu lokaciju, kroz glavu su nam se provlačile razne misli. Od toga kako već popodne krećemo za Italiju i da jedan dio avanture uskoro završava, a time novi tek počinje, do toga da bi unatoč žuljevima i umoru mogli prijeći još ovoliko. Jutarnju žegu ublažio je vjetar koji nam je povećao motivaciju. Ne brojeći kilometre uz priču, pjesmu i molitvu te pokoja stajanja stigli smo na naše odredište: Lišane. Taj trenutak ulaska u crkvu, taj osjećaj pobjede i zadovoljstva bio je nezaboravan. Prvo što smo učinili je da smo kleknuli iz zahvale prema dragom Bogu što nas je čuvao svih 6 dana. S ozarenim licima i ponekoj suzi u oku gledali smo jedni druge. Bože, hvala ti! Uspjeli smo!
Nakon molitve i pjesme krenuli smo pred župnu kuću gdje nas je ugostio župnik, fra Božo Mandarić, OFM. Iznio nam je hladnog pića, rekao par riječi o samom mjestu, ali i o sebi. Nakon što smo se osvježili, krenuli smo autima i kombijem prema Šibeniku, Meterizama. Simbolično: mjesto na kojem smo počeli područni dio Hoda, mjesto je i na kojem ga završavamo. Ručali smo, imali predavanje, a kasnije i rad po grupama na temu „Zaroniti u dubinu svoje duše“. Iza toga oni koji odlaze svojim kućama, otkrili su pastire i ovčice. Još jedan emotivan trenutak…
Vrijeme je prolazilo toliko brzo. Pogledavši na sat vidjeli smo da imamo samo 20-ak minuta prije polaska. Obavili smo kupovinu, spremili se i oprostili se s onima koji svoj hod završavaju, a isto tako upoznali se s onima koji se tek priključuju. Bilo je suza, bilo je zagrljaja… Jedino što nas je mučilo bio je rastanak. Zašto mora biti toliko težak?
Smjestili smo se u autobus i krenuli prema Italiji. Uzbuđenje i radost, ali i zahvalnost za sve što smo imali priliku doživjeti bilo je jače od umora.
Na spavanje nismo ni pomišljali…bar ne još. Pomolili smo se, zatim po ne znam koji put, ali glasnije nego ikada zapjevali smo himnu ‘Mi framaši…’ Igrali smo Uno (tko bi pomislio da ima toliko različitih pravila…kako se kaže sto ljudi sto ćudi…), pjevali smo, pričali… Stali smo na odmorište gdje smo snimili TikTok (vjerujte mi ima toga i kod nas), koji nažalost nikad nije dovršen.
Još jedna stvar koja nas je držala budnima bio je 18. rođendan jednog od naših framaša, našeg glavnog gitarista. 23:59 je. Sa svijećama zabijenim u mafine krenuli smo prema stražnjem dijelu autobusa gdje je sjedio naš slavljenik.
Ta minuta trajala je cijelu vječnost.
Napokon kucnula je ponoć. S pjesmom Sretan rođendan emotivno smo završili još jedan dan ali i započeli novi u kojem smo se nadali novim avanturama, ali ovaj put u drugoj državi: Italiji.
Marija Bilić, Frama Runovići
SEDMI DAN (1. kolovoza): Greccio, Asiz
U jutarnjim satima približili smo se našem prvom odredištu u Italiji – Grecciu. Autobusom je zavladalo božićno ozračje, a zadnje sate vožnje proveli smo u podjeli uloga i osmišljanju kostima za uprizorenje živih jaslica po uzoru na svetog Franju koji je to učinio na istom mjestu prije 800 godina. Dok smo razgledali razne jaslice iz cijeloga svijeta, na Grecciu su nam se polako počeli pridruživati i Osječko područno bratstvo te bratstvo Bosne Srebrne. Zajedno s njima smo imali veličanstvenu božićnu Misu. Nakon toga smo uprizorili jaslice i napravili zajedničku fotografiju. Naš put prema Asizu se nastavio, a tamo smo najprije posjetili samostan svetog Damjana, a zatim i crkvu svete Klare, svetog Rufina te vidjeli neraspadnuto tijelo blaženog Carla Acutisa i kip Franjinih roditelja. Između razgledavanja imali smo i slobodno vrijeme koje smo koristili za kupnju suvenira ili isprobavanje talijanskih poslastica. Uslijedio je dolazak u hotel i večera, a onda smo se spremili za odlazak u baziliku svetog Franje. Tamo nam se pružila posebna prilika (na kojoj puno hvala fra Vilčeku Novačkom, OFMConv.) da sat vremena jedino mi provedemo u bdjenju na Franjinu grobu. Nakon vremena razmatranja, tišine, glazbe i molitve vratili smo se u hotelske sobe gdje smo se družili i sabirali dojmove. Bio je to još jedan franjevaštvom i radošću ispunjen poseban dan.
Anđa Alilović, Frama Metković
OSMI DAN (2. kolovoza): Asiz
Ovaj dan započeli smo buđenjem u hotelu što je neobično s obzirom na proteklih 6 dana gdje smo spavali u školama, dvoranama, autobusu i sl. Također imali smo i nešto više vremena za odspavati.
Nakon ustajanja svi smo se skupa okupili na doručku poslije čega smo se kombijima uputili prema Asizu. Jutro nam je bilo predviđeno najprije za razgledavanje bazilike sv. Franje, a potom smo u istoj slavili Misu zajedno s OPB-om.
Nakon ručka našli smo se ispred hotela gdje smo se pomolili i pripremili za primanje porcijunkulskog oprosta. Zajedno sa OPB-om našli smo se ispred Porcijunkule, odnosno bazilike Gospe od Anđela. Sretni, ali i uz pomalo treme nestrpljivo smo iščekivali naš red. Kada je došao red na nas, posložili smo se u redove te držeći se za ruke uputili smo se prema ulazu u Porcijunkulu. Na putu prema ulazu bili smo ispraćeni pljeskom i pjesmom.
Kada smo napokon ušli u Porcijunkulu uslijedila je kratka molitva kojom smo primili sam oprost. Mogu slobodno reći da smo iz crkve izašli kao ponovno kršteni. Sama pomisao na to da nam Bog oprašta sve posljedice naših grijeha je nezamisliva. Taj osjećaj slobode, radosti i ispunjenosti ne može se opisati riječima. Tu smo osjetili i što zapravo znači riječ bratstvo i zajedništvo. U suzama od radosti vratili smo se u dvorište Porcijunkule gdje je uslijedilo porcijunkulsko slavlje. Pjesmom, plesom i veseljem pokazali smo koliku zapravo radost nosimo u sebi. Nakon slavlja vratili smo se u hotel, a dan smo zaokružili pjesmom i zahvalama Bogu za protekli dan i milost koju smo u njemu primili.
Lucija Perković Šantar, Frama Vinjani
DEVETI DAN (3. kolovoza): Carceri, La Verna
Zadnji dan, dan nakon porcijunkulskog oprosta, uslijedio je posljednji dan u Italiji i samim tim posljednji dan našega hoda. Po ustaljenom dogovoru ustajanje u Italiji bilo je oko sedam nakon čega smo spremali svoje stvari i spuštali se na jutarnju molitvu i doručak. Taj dan nakon doručka napustili smo naš hotel te se uputili na Carceri gdje smo imali priliku vidjeti gdje, kako i zašto se sv. Franjo molio te još jednom potvrditi koliko je bio ustrajan i ponizan u svojoj vjeri. Na tom mjestu slavili smo Svetu Misu nakon koje smo svi zajedno pjevali i plesali te se nakon nekog vremena uputili na La Vernu. Na La Verni smo ručali nakon čega smo razgledali mjesto i imali priliku vidjeti jednu od špilja u kojoj se sv. Franjo molio, mjesto na kojem su se stijene rascijepile nakon Kristove smrti na križu te mjestu na kojem je đavao napao svetoga Franju te bacio stijenu na njega koju je Bog zaustavio, a imali smo priliku i sudjelovati u procesiji koja se tu održava svaki dan.
Nakon ručka i obilaska La Verne zaputili smo se u Hrvatsku. Tijekom puta su framaši pjevali razne pjesme te samim time učinili put kući još ljepšim i nezaboravnim. Nakon dolaska u Hrvatsku uslijedio je najteži trenutak za sve nas, morali smo ostaviti naših 10 dana i sve te ljude u busu i nastaviti svoj život, ali vjerujem da smo svi zahvalni na ovom nezaboravnom iskustvu te da naš „uobičajeni“ život nakon ovoga Hoda više neće izgledati isto. Zasigurno smo usadili u sebe novu razinu vjere i shvaćanja života svetoga Franje kojega slijedimo. Ovaj Hod zasigurno ću pamtiti do kraja života i također sljedeće godine želim sudjelovati u njemu.
Gabrijel Garac, Frama Zmijavci
