Iz Franjevačkih izvora:
„Jedne noći godine Gospodnje 1216. Franjo je bio uronjen u molitvu i promatranje u crkvici Porcijunkule kraj Asiza kad je crkvicu iznenada obasjala presjajna svjetlost i Franjo je opazio iznad oltara Krista zaodjevenog u svjetlost, a s desne mu Njegovu Presvetu Majku okružene mnoštvom anđela. Franjo se u šutnji poklonio svom Gospodinu licem do zemlje.
Upitali su ga tada što bi želio za spasenje duša. Franjin odgovor bio je neposredan: „O, presveti Gospodine, iako sam bijednik i grješnik, molim Te, udijeli velikodušno svim posjetiteljima ove crkve koji se pokaju i ispovijede potpuni oprost svih grijeha.“
„Mnogo tražiš, brate Franjo,“ odgovorio mu je Gospodin, „ali zaslužuješ velike stvari pa ćeš ih i imati. Prihvaćam tvoju molbu, ali pod uvjetom da ovaj oprost u moje ime tražiš od moga Namjesnika na zemlji.“
Franjo se odmah pojavio pred Vrhovnim svećenikom Honorijem III. koji se onih dana nalazio u Peruđi i s priprostošću mu je ispripovjedio viđenje. Papa ga je pažljivo saslušao i nakon poneke poteškoće dao mu je svoje odobrenje. Nato ga je upitao: „Koliko godina oprosta tražiš?“ Sv. Franjo, prihvativši, odgovorio je: „Sveti Oče, ja ne tražim godine, nego duše.“
I sretan se uputi k vratima, ali vrhovni ga je svećenik pozvao: „Ne želiš ni jedan dokument?“ A Franjo je odvratio: „Sveti Oče, vaša riječ mi je dovoljna. Ako je ovaj oprost Božje djelo, On će se pobrinuti da ga objavi. Ne želim ikakav dokument; list neka bude Presveta Djevica Marija, Krist bilježnik, a anđeli svjedoci.“
I koji dan kasnije, zajedno s umbrijskim biskupima i okupljenim narodom, rekao je kroz suze: „Braćo moja, sve vas želim poslati u raj!“
Jedna od krjeposti po kojoj je čovjek sličan Bogu jest – mogućnost opraštanja. Da naš nebeski Otac nije Bog koji oprašta, milosrdan Bog, čovječanstvo ne bi imalo više daha života u sebi. Božja veličina otkriva se upravo u darivanju oprosta grješnom čovjeku, pokajniku koji ga ljubi i vjeruje da je stvoren za puno više na ovome svijetu od grješnog načina života. Milosrdnim darom oproštenja čovjek ponovno zadobiva izvornu sliku svetosti koja ga vraća u zajedništvo s Bogom.
Nema veće radosti od one koja ispunja ljudsko srce nakon zadobivenog oprosta za svoja nedjela. Čisto srce sposobno je, tako, opet ljubiti Boga i bližnjega, jer je na najsavršeniji način spoznalo da je ljubljeno.
Ljubiti i opraštati dva su vesla jedne barke koje nam Milosrdni Otac stavlja u ruke da pomoću njih upravljamo brodicu svoga života do nebeske luke spasa.
Iz Franjevačkih izvora saznajemo o susretu s Božjim milosrđem jednog običnog čovjeka, grješnika, Franje iz Asiza. Svega toga ne bi bilo da na početku nema – molitve. Samo onaj koji je istinski molitelj, koji na taj način dopušta Gospodinu da priprema njegovo srce za veliki dar koji Bog želi dati čovjeku na mjestu gdje se grijeh udomaćio, može s radošću spoznati svu ljepotu činjenice da je ljubljeno dijete Božje, kojem Otac hita ususret da ga zagrli, da mu oprosti sve boli koje mu je grijehom nanio, te mu tako jasno pokaže smisao njegovog postojanja.
Franjo oprost prima u Porcijunkuli, njemu najdražoj crkvici koja svojom malenošću najbolje opisuje Siromaška iz Asiza – poniznost, skromnost, jednostavnost, siromaštvo. Kada ga je Gospodin u tim vrlinama kroz godine služenja tako čudesno oblikovao, odgovorio na mnoga pitanja njegovog srca o tome kakav je Bog i kakav bi on, „crvić“, trebao biti, stiže mir u njegovo srce kroz milosrdni dar oproštenja, izravno od Gospodina Isusa u pratnji njegove Presvete Majke Marije i mnoštva anđela.
Zašto je baš Gospodin izabrao Franju da bi svijetu i na ovaj način očitovao koliko nas ljubi? Vjerujem da je to stoga što si je Franjo postavio najveći životni cilj u ljubavi prema bližnjima, uz neupitnu ljubav prema Bogu kojom je zračio u svakoj riječi, na svakom koraku. Taj cilj je spasenje duša.
Manji brat Franjo velik je u Božjim očima jer je iz ljubavi prema Bogu mnogo ljubio svakog čovjeka, svako stvorenje Božje, a to je potvrdio opraštanjem. Koliko li je samo provedenih dana i noći u molitvi, postu i djelima ljubavi proveo, koliko li suza isplakao da bi mogao potpuno oprostiti svome zemaljskom ocu Pietru koji ga se javno odrekao? Ili pak neposlušnoj braći koji su odbacili življenje Pravila koje mu je sam Krist dao? Ili svima znanima i neznanim ljudima koje je susretao, a zbog čije je nevjere i nedostatka ljubavi prema Bogu i čovjeku zavapio kako Ljubav nije ljubljena? Na sve te nepravde koje su mu ljudi učinili, Franjo je odgovorio oprostom, u ime od najizvrsnijeg cilja – spasenja njihovih duša.
Franjo je čovjek Crkve, te odlazi Svetom Ocu papi da mu potvrdi ono što je primio od Gospodina, jer zna da nema oproštenja i spasenja bez Crkve, bez primanja svetih sakramenata i zajedničkog nastojanja da uz međusobnu ljubav svi dođemo u raj.
Stoga, dragi framaši i ostali mladi, danas na ovaj blagdan imate prilike okusiti djelić neba: primiti oproštenje od Boga s nastojanjem da ga ujedno nesebično dijelite svima onima koji su vašu ljubav ili onih koje volite na bilo koji način povrijedili. Ne možemo biti stanovnici Neba ukoliko ne učinimo što je do nas da i naši bližnji s radošću osjete u svome srcu da su ljubljeni, da su spašeni, te da tako i oni trebaju živjeti u zajedništvu s drugima koji su im od Boga darovani na ovozemaljskom životnom putu prema vječnosti.
fra Siniša Pucić, OFM