Je li život samo puka borba
prsa o prsa sa nemirnim valovima
ili sam krivo čula more
dok se žalilo obali?
Dugo ta kamenja stoje tu
izgrižena solju
i znaju čitavu filozofiju…
Znaju da su vode pred njima
dovoljno slane da zapeku
ali i dovoljno slatke da poželiš njima plivati.
Jer dubine, koliko god strašne bile,
uvijek bude znatiželju da ih istražiš
ostavljajući sigurnost površine…
A voda se ne razbistruje
paničnim lamatanjem ruku,
nego samo tišinom
čiji sam nepopravljivi lopov…
I dok korak po korak
nastojim ići
gledajući morskim dubinama u oči,
i dok mi svaki novi pokret
val za valom koči,
bojim se da čak ni dubina mora
nije dovoljna da obuhvati
svu čeznju ovog mangupskog srca.
Ali sva sreća
pa je dubina Tvoje ljubavi, Bože,
uvijek za komad Neba
veća.
Lara Bušić, Frama Zagreb – Kaptol
fotografije: Lea Pocintela, Frama Slavonski Brod