Jedan je od učenika zamolio Isusa: „Gospodine, nauči nas moliti“ (usp. Lk 11,1). Možda se on osjećao slično onoj: ako te tvoja molitva ne mijenja, promijeni molitvu! Želio je učiti moliti od Učitelja molitve, kod kojega je snaga molitve bila tako jasna u silnim riječima i djelima. U evanđeljima često susrećemo osamljenog Isusa koji ustrajno moli. Stoga On treba biti i naš učitelj molitve. Učenici su bili više puta pozvani moliti, ali im je molitva stvarala poteškoće. To posebno vidimo u Getsemanskom vrtu, gdje ih Isus tri puta poziva na bdjenje i molitvu, ali umor i san ih je nadvladao. Ako bolje promotrimo, zapravo nigdje u evanđeljima ne susrećemo apostole koji mole. Uvijek su blizu Isusa, slušaju ga i promatraju, znaju ga pronaći kada ode u osamu moliti. Znaju sve što je Isus govorio, ali sami ne osjećaju potrebu u molitvi biti poput njihovog Učitelja.
Nakon što je Isus osuđen i ubijen, učenici su u strahu. Skrivaju se iza zatvorenih vrata. Čak niti ponovni susret s Uskrslim ne pomaže im da nadvladaju strah i odvaže se govoriti o Kristu. Iako su ga susreli živog i proslavljenog, nikoga nisu uvjerili da je Krist živ.
Pošto je Isus uzašao na nebo, učenike pronalazimo ponovno u gornjoj sobi. Jednom su već propustili prihvatiti Isusov poziv na molitvu, u podnožju Maslinske gore, u Getsemanskom vrtu. Sada im je s vrha iste gore Isus uputio sličan poziv da mole, čekajući obećanje odozgo. I učenici su ne samo počeli moliti, nego „bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.“ (usp. Dj 1,14)
Nakon devet dana njihova molitva je uslišana, na njih silazi Duh Sveti poput silnog vjetra, u obliku ognjenih jezika. Jednodušna, postojana molitva od tada postaje molitva Crkve. Apostoli više ne govore istim jezikom, ali ne zato što su bez muke naučili nove jezike. Njihov govor je drugačiji jer su oni postali drugačiji ljudi. Njihova promjena je došla iz njihove promijenjene molitve. Ljudi su povjerovali jer Petar propovijeda bez straha. Odsutnost straha slika je snage Duha Svetoga. Njemu se nitko i ništa ne može suprotstaviti, stoga i zlodusi bježe od Isusa koji je ispunjen Duhom Božjim (Mt 12,28). Prisutnost straha znak je nedostatka Duha. Dok su učenici razmišljali previše ljudski – što će ljudi reći ili misliti, nisu mogli pronaći načina kako govoriti o Kristu i njegovu križu. Ne može se nastojati svidjeti svijetu i autentično govoriti o Kristu, jer ugađanje ušima svijeta samo pridonosi zamagljivanju Kristove poruke. Zato i Petar svjedoči pred vijećem govoreći: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima.“ (usp. Dj 5,29)
Vidimo razliku: znanje nije dovoljno da otjera strah, potreban je dar Duha Svetoga. Mnogi imaju silno znanje o duhovnim i teološkim dubinama, ali bez dara i milosti Duha Svetoga taj govor o Bogu ostaje neuvjerljiv, suviše ljudski, u mnogočemu beskoristan.
Isus ne počinje svoje javno djelovanje bez Duha Svetoga. Bez njegova vodstva ne odlazi u pustinju. Možemo reći da bez Duha Svetoga Isus ne želi činiti ništa. Isus nas time poučava kako i mi trebamo živjeti, moliti i djelovati. Uvijek u suradnji s Duhom. No upravo u toj suradnji kao da ostvarujemo najveći propust. Čini se kao da želimo nadoknaditi nedostatak molitve i odnosa s Duhom Svetim sve većom aktivnošću i brojnijim djelima. Kao da je zavladao osjećaj da možemo sve svojim snagama, samo se treba više potruditi, pronaći bolje metode i zabavniji pristup.
U događaju Pedesetnice vidimo prekrasan primjer Boga koji ispunjava svoje obećanje, koji nikada ne ostavlja nikoga koji ga zaziva, koji moli. Zato u ovim teškim vremenima za Crkvu, gdje s mnogih strana izviru loše stvari, a broj vjernika na Zapadu, za razliku od dana Pedesetnice, ubrzano opada, uočavamo da se Bog sakrio. A sakrio se možda zato što se naš govor o njemu promijenio, velikim dijelom iz želje da se svidimo svijetu. Pa čak i tamo gdje je govor o Bogu ispravan, ali bez uporišta u Duhu Svetom, često nedostaje odvažnosti i snažnih primjera života. Zato poslušajmo riječi koje Isus govori svojim učenicima: „bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama“ (usp. Iv 16,7).
Bolje je za nas da se Bog sakrije, da nam pokaže nedostatnost naših pokušaja bez Njega. Možda ćemo tek tada slijediti primjer učenika koji počinju jednodušno i postojano moliti, nastojeći u svemu biti poput Učitelja. Tek kada postanemo učenici koji mole, možemo i očekivati da će snaga Duha Svetoga postati vidljiva i privlačna i u našem vremenu. Gospodine, nauči i nas moliti, jednodušno i postojano.
fra Matej Jovanovac, TOR
fotografija: Cathopic