Biti svet – misli Svetoga Oca o svetosti (4)

Svetac je onaj koji zna kormilo svoga života dati Bogu i prepustiti mu se i onda kada ništa ne razumije. Svetost je plod Duha Svetoga u našem životu.

Ne treba ići negdje daleko da bismo tražili i darovali ljubav. Područje svetosti, dakle, ondje je gdje počinje ljubav: prvo u tvom srcu, među tvojim najbližima, u tvojoj ulici, na fakultetu, na poslu, u tvom gradu – tu je prostor za svetost!

Kršćanin ne može zamišljati svoje poslanje na ovome svijetu drugačije nego kao put svetosti: „Ovo je volja Božja: vaše posvećenje.“ (1 Sol 4,3) Dok promatramo živote pojedinih svetaca, ona nam se može učiniti kao nešto nedostižno, no mi nismo stvoreni da imitiramo nekoga. Ono što je važno jest da svaki vjernik prepozna svoj put i dade ono najbolje od sebe, da iskoristi darove koje mu je Bog podario, a ne da se iscrpljuje pokušavajući oponašati nešto što nije zamišljeno za njega. Papa Franjo u svojoj apostolskoj pobudnici Gaudete et exultate progovara o obilježjima svetosti u današnjem vremenu.

Svetost je vidljiva u strpljivom Božjem narodu: u roditeljima koji s ljubavlju podižu svoju djecu, u muškarcima i ženama koji naporno rade kako bi podigli svoju obitelj, u bolesnima, starijima. U njihovoj svakodnevnoj ustrajnosti  kojom iz dana u dan kroče kroz život. To je ta vidljiva svetost. Značajke svetosti u današnjem svijetu (apostolskoj pobudnici pape Franje Gaudete et exultate):

Biti utemeljen u Bogu koji nas ljubi i koji nas treba. To nam omogućuje da ustrajemo usred životnih napora, uspona i padova, da podnosimo i progone i neprijateljstva, mane i slabosti drugih. „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8, 31) Imati oslonac u Bogu pomaže nam da ostajemo vjerni braći i drugima i da budu uz njih pa i onda kada im to ne pruža neko zadovoljstvo.

Strpljivost. Postojanost. Blagost. Sveti Pavao pozvao je Rimljane da na zlo ne uzvraćaju zlom, da ne uzimaju pravdu u svoje ruke, nego da dobrim svladaju zlo i da se ne daju pobijediti zlom (usp. Rim 12,17). To nije znak slabosti, nego snage jer kaže i Sveto pismo da je Bog spor u srdžbi, a bogat u praštanju (Ps 103,8). „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću!“ (Ef 4,31). Pozvani smo prepoznati naše agresivne i sebične sklonosti. Kad nas život pritisne, molitvom se vraćamo u Božje krilo k Bogu koji je izvor našega mira. Sveci ne troše svoje snage na to da se žale na nedostatke drugih, oni su kadri šutke prijeći preko pogrešaka svoje braće, izbjegavaju verbalno nasilje koje ponižava druge. Pozvani smo radovati se dobru drugoga kao da je naše vlastito i više težiti da mi budemo poučeni od drugih nego da mi želimo poučavati druge. Tu je važna i poniznost.

Poniznost. U svijetu je mnogo poniženja. Svetost nam je darovana preko poniženja Božjega sina. U brojnim poniženjima čovjek je sličan Kristu. Pozvani smo ih sve prikazati Kristu kao što su to i apostoli činili. U svemu su bili radosni što su bili dostojni podnijeti pogrde za ime Isusovo (Dj 5,41). Mnogi sveci zauzimaju posljednje mjesto, manje sjajne zadaće i odgovornosti. „No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo.“ (1 Pt 2,20) No, to ne znači da ne možemo izraziti i svoje neslaganje, tražiti pravdu i boriti se protiv moćnika ovog svijeta. Isus je mir naš. Ukorijenjeni u njemu moći ćemo naći mir umjesto nasilja i agresivnosti.

Odvažnost i žar. Svetost je smjelost, evangelizacijski polet. Sam Isus nam ide u susret i dao nam je kao i svojim apostolima dar Duha Svetoga, dar hrabrosti i jakosti. Tri osobita dara koje daje apostolima jesu dar jakosti, da ne klonu idući svijetom, da ne zapadaju u malodušje. Dar radosti da u mukama ne budu potišteni i da se ne obeshrabre, konačno i Duh im daje da ublaži oštrinu njihovih riječi, da ne propovijedaju sebe, da budu blagi. Blagost je plod Duha Svetoga. Možemo reći daje im blagu hrabrost: da šireći Isusovu riječ ne čine to nasiljem, osvetom. Da, boreći se za dobro, ne uništavaju nego grade i liječe. Da imaju hrabrosti povezane s ljubavlju i strpljivošću. Postići nešto veliko u strpljivosti ispunjenoj ljubavlju – to je odvažnost koju Bog voli. Držeći se Krista moći ćemo imati hrabrosti sve svoje karizme staviti u službu njega i braće. Iskoračiti i napustiti svoje sigurnosti.

Život u zajednici. Dar smo jedni drugima na putu svetosti. Pozvani smo živjeti rame uz rame, biti jedni drugima podrška, a ne prokletstvo. Kročimo rame uz rame s drugima na putu svetosti. Život nas s drugima uči poniznosti. Drugi nas oblikuju i pomažu nam da u sebi razvijamo kreposti i da ispravljamo mane. U toj zajednici, na tom putu, pozvani smo jedni drugima služiti. Zajednički život sastoji se od svakodnevnih detalja. Ti živi krugovi, žive zajednice, mjesta su prisutnosti uskrslog Krista u župi, ali imaju i misionarsko poslanje.

fra Ivan Crnković, OFM

naslovna fotografija: unsplash.com


Ovaj tekst posljednji je u serijalu tekstova „Biti svet”. Pronađite ostale tekstove na Frama-portalu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)