Kada planiramo i maštamo o nekim važnim danima u svojoj budućnosti (primjerice, o proslavi rođendana ili o vjenčanju), a pogotovo o onim danima koji se ne događaju svake godine, možda ponekad i izbjegavamo razmišljati o tome da će nešto poći po zlu. U našoj glavi to zvuči kao bajka – brinemo se tko će s kim sjediti za stolom, kakva će biti glazba, kakva će biti hrana…
I onda dođe taj dan. I dogodi se nešto nepredviđeno što ozbiljno ugrozi mogućnost da uživamo u tom nama važnom danu. Na primjer, padne kiša.
A svi koji smo u subotu bili u Bjelovaru znamo što to znači da pada kiša – sati i sati kiše, kiša kao da vječno pada i kao da nikako ne želi prestati. Prvo sipi pa onda krene baš jako padati i tako čitav dan. A program je bio na otvorenom. I možda je upravo to asocijacija mnogima na Susret hrvatske katoličke mladeži 2022. – kiša. Hrpa ljudi u kabanicama i poneki s kišobranima.
Ali, moram priznati (i to stvarno ozbiljno), da mi kiša ipak nije prva asocijacija kada se sjetim toga, meni zaista lijepog i prelijepog, dana. Ne mogu sad lagati i reći da nisam pokisla, da mi čizme nisu promočile i da mi nije bilo hladno. Istina je da sam se nadala da će propovijed biti malo kraća ili da će nas nekako uspjeti strpati u neku dvoranu, što se nije dogodilo. Ali da tog dana nije bila padala ta kiša, ne bih se ja našla među nekoliko nas framaša koji smo stali u krug blizu jedni drugima da se ugrijemo. Ne bih nakon Mise sjedila sa sestrama križaricama na tribini, bosa, a ne bih ni jednoj sestri uzela čizme i obula ih da mi se stopala malo ugriju. Često mi je loše vrijeme znalo pokvariti neko putovanje, neki doživljaj. Ali, da se ne lažemo, da nije padala kiša, već bismo mi našli nešto što nam nije bilo po volji. Već bismo mi našli nešto što bi nam smetalo.
Dok sam tako stajala na kiši, mrdala nožnim prstima da se ne smrznu baš skroz, pokušavala izbjeći da mi kišobran dečka koji je bio ispred mene ne izbije oko, a usput sam nastojala i pratiti propovijed, pala mi je na pamet Majka Angelica. Ona je jednom tumačila prispodobu o smokvi (Mt 21,18-22) i rekla je, ukratko, da ta prispodoba znači da trebamo donositi plodove i kad su okolnosti teške, nesvakodnevne. To je naš sveti Franjo rekao riječima „Ništa dakle neka nas ne spriječi, ništa ne udalji, ništa ne onemogući da svi na svakome mjestu, svakoga časa i u svako vrijeme, svednevice i neprekidno vjerujemo istinski i ponizno i u srcu držimo i ljubimo, častimo, štujemo, služimo, hvalimo i blagoslivljamo, slavimo i uzvisujemo, veličamo i zahvaljujemo višnjemu i vrhovnome Bogu vječnomu.“ Pa što ako pada kiša? Pa što ako je hladno? Pa što ako mi je ruksak težak jer sam na sajmu uzela previše knjiga, pa što ako sam gladna? Kako li je ta žrtva mala naspram one kojoj sada svjedočim – naspram svete žrtve na oltaru.
Mada ne volim fotografirati tijekom Mise (jer me i samu živcira kada, npr., na ređenju ili nekoj većoj Misi vidim odjednom pedeset mobitela u zraku), morala sam zabilježiti taj trenutak. Oni koji su doživjeli taj SHKM mislim da točno mogu osjetiti tu fotku – mokra stopala, hladnoća i misao na topli, zatvoreni prostor. Ali ne treba se na tome zaustaviti. To je fotografija koja prikazuje susret. Mi susret često zamišljamo idilično, romantično, baš kao i nama važne dane u životu. Ali, ako taj dan nije idiličan i romantičan, ne znači da je manje vrijedan.
Susret u trpljenju. Trpljenje od kojeg toliko želimo pobjeći u svojoj svakodnevici sada nas pronalazi, a mi ne možemo od njega pobjeći. Hoćemo li samo gunđati? Ili ćemo biti ona smokva koja će i sada donijeti plod? Moj plod na SHKM-u bio je zajedništvo. Zajedništvo – sjeme koje je natopljeno kišom samo još više naraslo.
Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh
