Bio je to prvi Hod na kojem sam sudjelovao kao svećenik. Poseban je već po tome, a i po tome što je na njemu bilo više ljudi negoli prijašnjih godina. I brojke mogu biti varljive jer kvantiteta ne označava uvijek i kvalitetu, ali o tome ćemo prosuđivati tijekom narednih mjeseci nakon što vidimo plodove našeg hodanja. Zašto tijekom idućih mjeseci, zašto ne odmah? Zato što to nije bio običan hod, nego Hod za vječnost, zato plodovi mogu doći tek nakon Hoda, tek nakon što smo se vratili u naše svakodnevice. Hodati može gotovo svatko, ali može li svatko nastaviti hodati na framaški način u svojoj svakodnevici, obitelji, školi, na fakultetu i poslu? Framaški način hoda trebao bi biti takav da framaši svakoga dana hodaju za vječnost i tako ispunjavaju Franjinu želju da svi stignu u Raj. U konačnici to nije samo Franjina želja, nego i Božja, ali dobar dio ovisi o nama samima.
Početak Hoda obilježen je ponajviše izvlačenjem ovčica i međusobnim upoznavanjem. To je dobra slika kršćanstva jer u kršćanstvu nikada nismo sami niti smo upućeni samo na sebe (Mt 25,31–46). Kao što smo na početku Hoda izvukli svoje ovčice i brinuli se o njima tijekom tih 10 dana, tako bismo se trebali brinuti za braću i sestre tijekom čitavoga života. Tu se ne radi samo o našoj braći i našim sestrama po krvi nego još više o braći i sestrama u Kristu jer sv. Franjo ovako govori u Pravilu: „Jer ako majka hrani i ljubi sina svoga tjelesnoga, koliko više mora netko ljubiti i hraniti brata svoga duhovnoga?“ Ako želimo biti istinski sljedbenici sv. Franje, onda bismo se tijekom čitave godine trebali brinuti o našim bratstvima, ljudima koji su tamo, a kojima je potrebna baš naša pomoć. Uzorak od 10 dana brige nije baš najbolji, ali je dobar pokazatelj kako bismo trebali djelovati u našim bratstvima.
Drugo važno obilježje Hoda jest sam trenutak (ili puno trenutaka) hodanja do odredišta određenog dana. Iako smo svaki dan imali odredište, ipak svako to odredište nije ono konačno, nego je samo usputna stanica do konačnog odredišta. Tako i naš život ima mnoga odredišta i ciljeva, ali samo je jedno Odredište i samo je jedan Cilj: Raj. Tamo svi želimo doći, ali da bismo ondje stigli, potrebna nam je logistika baš kao i na Hodu. Potrebna nam je medicinska služba: svećenici koji liječe naše duše (Jak 5,13–16). Potrebna nam je hrana da izdržimo put koji je pred nama: euharistija (Iv 6,31–58). Na putu nam je potrebna i voda da ne dehidriramo i ne klonemo (Iv 4,4-14). Sve što nam je potrebno za hod prema nebu pronaći ćemo u Crkvi baš kao što smo i na Hodu imali sve potrebno, ali pitanje je znamo li se time koristiti ili ćemo biti tvrdoglavi i odbijati pomoć sve do posljednjeg trenutka. Kao što rekoh na početku, u kršćanstvu ne hodamo sami, ništa ne možemo postići sami, nego samo u zajedništvu s onima koji nas okružuju. Pomoć treba znati dati, ali ju još više treba znati i primiti.
Treće obilježje Hoda jest umor. Umor osjećamo svakoga dana jer nije jednostavno prehodati tolike kilometre bez nekih posljedica. Tu su bolna stopala i koljena, a ponekad zbog nemara i ostale tegobe poput sunčanice. Da bismo to spriječili, potrebni su nam priprema i slušanje uputa medicinske službe, no ljudi kao ljudi... Slična je situacija i na hodu života. Od rođenja se spremamo za smrt i susret s Gospodinom, ali na tom putu stoje nam mnoge prepreke. U životu ćemo osjetiti umor jer ćemo se suočiti s brojnim izazovima i pitanje je hoćemo li ih dočekati spremni. Hoćemo li poslušati savjete medicinske službe zvane Crkva i tako izbjeći onu vječnu sunčanicu? Umor je u životu dobar jer znači da smo još uvijek živi i imamo priliku za promjenu i poboljšanje, a na svakome je od nas da odluči kako će dočekati idući dan.
I konačno posljednje obilježje Hoda: svakodnevna euharistija. Većina ljudi ne ide svakodnevno na Misu, to nisu ni dužni. To što nismo dužni nešto činiti, ne znači da nam to ne može koristiti, zato je na Hodu centar svakoga dana euharistija. U svakoj euharistiji okruženi smo čitavim nebom, sam se Bog predaje čovjeku da ga ojača i osnaži za daljnji život. Ako euharistija nije centar našeg framaškog života, odmah možemo zaboraviti bilo kakav pravi napredak. Možemo imati 10 000 framaša, ali to ništa ne vrijedi ako nisu tu zbog Krista. Ako euharistija nije centar
našeg života i ako tu ne skupljamo snagu za hod našega života, onda ne shvaćamo ozbiljno Kristove riječi iz Ivanova evanđelja (Iv 6,31–58).
Svaki framaški život samo je slika onoga hoda života koji svaki čovjek treba proći ako želi stići na vječno Odredište. Sjetite se radosti i suza nakon izlaska iz Porcijunkule kada ste grlili sve redom. A zamislite tek radosti u Raju kada ugledate samoga Boga i sve svete, kada ćete moći vidjeti vašeg najdražeg sveca ili vama bliske ljude! Stoga, dragi framaši koji još niste bili na Hodu, ne odgađajte odlazak na njega. Vi koji ste na njemu bili, iskoristite ono što ste na njemu stekli i nastavite hodati prema našem konačnom Cilju. Idućih mjeseci donesite dobre plodove s ovogodišnjeg Hoda i tako se pripremite za vječnost jer sv. Franjo sve vas želi poslati u Raj!
fra Vinko Brković, OFM
fotografije: Frama