Jesi li, barem malo,
ovih dana uzljubljena,
nebeska Ljubavi?
Premda mi se tad
i nije činilo tako,
sada vidim da si bio
na početku one naše kolone.
Pođi za mnom iznova pozivaš,
i istovremeno se skrivaš
u jednom osmijehu i zagrljaju
u jednom: nemoj odustati
možeš ti to
i ajmo još malo!
u jednom zvuku gitare
pjesmi i plesu
i u jednom vicu i anegdoti.
O, kako beskrajno ljubiš malenost.
Opet si u sitnicama
želeći
da i najmanji te pronađu.
I iznova me oduševljavaš.
Dotičeš.
Grliš.
Potičeš.
Ljubiš.
Ohrabruješ.
I tako, hodeći ulicama,
kroz naše korake udahnjuješ
nešto novo.
Sve radi tebe oživljuje.
I kroz nas vraćaš nadu.
Toliko si nam blizak, Isuse.
U galami.
U svakoj dobrodošlici.
U svakom kilometru.
U vedrom nebu.
U svakom mjestu.
I u svakom žulju.
Upali.
Boli.
Suzama.
Radosti.
Tuzi.
U pjesmi.
…
Ali i u tišini.
U njoj si, Isuse,
ponekad jedini glas
koji želimo čuti pored sebe.
I unatoč lomljivosti
iznova nas podižeš
zacjeljuješ sve rane
i vraćaš nam snagu u korak.
A mi,
crpeći snagu iz Euharistije
hodimo
svjedočeći tebe,
tako drugima
vraćajući radost i nadu.
Naše molitve
razbacanih slova
i neporedane u riječi
mrsiš i slažeš
i jedini činiš potpunima.
Pronalaziš nas,
dok mi uporno tražimo te drugdje.
U svetosti si La Verne,
radosti Greccia,
tišini Carcerrija,
suzama Porcijunkule.
S izvora smo potekli
i na njega se vratili.
Hvala što si izabrao nas
nesavršene
grešne
različite
lomljive
ranjive
malene sljedbenike asiškog siromaška
za svjedoke svoje ljubavi.
I udijelio nam oprost
za svu našu grešnost i propuste
podsjećajući nas da si
ljubav koja ljubi
zauvijek.
I sve to
na jednom putu do Asiza…
tekst i fotografija: Petra Perić, Frama Zagreb – Sveti Duh