Zazivanje duhova

Zazivanje „duha Evanđelja“ suprotstavljeno nekom „duhu Statuta“ u Frami postoji već duže vrijeme. Nisam duhovni asistent niti sam ikada bio framaš, ali takve sam zazive mnogo puta čuo. „Duh Evanđelja“ suprotan je nekom „zloduhu Statuta“. Na strani „duha slobode“ framaši su koji nisu u vijeću, a na strani „duha Statuta“ obično su oni koji moraju donijeti neke odluke. Kao da se ostvaruje ona evanđeoska o provaliji (Lk 16, 26) koja se ne može prijeći pa su tako ta dva tabora stalno oprečna i u neprestanoj (tihoj) borbi. Iako se nekome može činiti da je ova borba izmišljena ili nepotrebna, ona je itekako stvarna, ali ona je samo posljedica, a ne uzrok. Uzrok, zašto se nešto događa, krije se dublje. U razgovorima sa „starim“  framašima, onima koji su bili među prvim generacijama obećanika, čuje se kako njima Statut nije bio potreban, međutim oni zaboravljaju tadašnju situaciju: da su tada oko sebe imali mnoštvo fratara. Nažalost, postojalo je (ili još uvijek postoji) vrijeme kada fratri kao duhovni asistenti nisu bili prisutni u svojim bratstvima. To nije uvreda, nego činjenica koja je lako provjerljiva, a zašto je to tako, nije tema ovoga teksta, pa se u njemu time neću baviti. Ostali su razlozi uočljiviji iz govora pojedinaca, njihovih govora i čȋna koji su javni, stoga o njima mogu nešto reći.

Prvi tabor možemo nazvati „framašima legalistima“ kojima je u svakoj situaciji Statut na prvome mjestu. Vjerojatno su iskusili tu odsutnost duhovnoga asistenta te im je Statut ostao kao jedina sigurnost na koju su se mogli pozvati. Ne možemo ih zato ni kriviti, osobito kada shvatimo da su vijećnici većinom djeca koja i sama trebaju formaciju, ali ne trebamo im ni odobravati tiraniju legalizma. No što je s onima koji su već formirani? Često se iza takve vanjske potrebe za nekom čvrstinom krije unutarnja nesređenost koja traži red, no taj se red obično provodi nad drugima, ne i nad njima samima. Takav vanjski legalizam uvijek pita: „A gdje je pečat?“ i pritom zaboravlja da su i sami bili u poziciji „bez pečata“. Na njih se može primijeniti ona biblijska o držanju predaje starih (Mk 7, 9-13), a da u tim trenucima, kada se nje drže, ne vide brata u potrebi ili da njihova predaja nema veze s trenutnom situacijom u kojoj se nalaze.

Drugi tabor možemo nazvati „framašima slobodarima“ jer njima su sloboda i duh Evanđelja uvijek na prvome mjestu, što god oba ta pojma znače. Neprestano bježanje od pravila i zazivanje slobode kriju u sebi jednu dozu nezrelosti i infantilnosti koji u konačnici proizvode vlastita pravila. Takva sloboda odnosi se samo na njih i na njihovo poimanje slobode koje istovremeno ne vrijedi i za ostale, koliko god govor uključivao druge. Čini mi se kako često taj govor o „duhu Evanđelja i slobode“ više zvuči kao vapaj duše za vlastitom slobodom jer je govornik zarobljen samim sobom ili čim drugim. Takve osobe iz vlastite zarobljenosti žele „osloboditi“ i druge, ali prema svojim pravilima i shvaćanjima slobode. Nažalost, takva sloboda često završi u duhovnoj tiraniji koju je poslije teško ispraviti. U takvim se govorima trudim shvatiti što je to sloboda Evanđelja, ali još to nikada nisam uspio, možda je problem u meni.

Slična stvar događa se i u čitavoj Crkvi. Najbolje se očituje u svojatanju liturgije raznih interesnih skupina. S jedne strane imate tzv. tradicionaliste, a s druge tzv. karizmatike. Obje te struje vuku na svoje ne želeći čuti i učiti od drugih. Prvi su poput naših „framaša legalista“ te često svoju unutarnju nesređenost zadovoljavaju vanjskom obrednošću gdje je sve jasno normirano i određeno. Druga skupina poštuje neka pravila, ali zapravo žudi za nekom slobodom, zato stvara svoja pravila ne poštujući ona osnovna. Tako se vrte u krugu nepoštivanja pravila i stvaranja novih koja opet neće poštovati.

Koje je rješenje? Prvi korak trebao bi biti povratak duhovnih asistenata u život bratstva jer ondje gdje je duhovni asistent prisutan, Statut je „odsutan“. Duhovni asistent stup je bratstva. On je onaj koji bi trebao normirati i upravljati životom bratstva (to ne piše u Statutu, ali je tako). Ako prvoga koraka nema, teško je govoriti o kojem drugom koraku. No s obzirom na to da smo i vi i ja svjesni situacije, drugi je korak međusobno uvažavanje. Nije lako donijeti neku odluku, ali moramo ju donijeti. Naravno da ćemo htjeti i paziti da bude u skladu s pravilima, ali potrudimo se da na prvome mjestu ipak vidimo brata/sestru, potrebe konkretne osobe. Jednako tako nemojmo odmah odbaciti sva pravila prije negoli ih proučimo i prije negoli pokušamo shvatiti zašto je nešto tako kako jest. Ako uočite da je tko na nekoj službi tiranin, idući put budite pametniji i tu osobu nemojte birati jer teško da će se promijeniti.

Bratski život nije lak, ali je najljepši. Ako bježite u razne tabore, nikada nećete doživjeti radost življenja u bratstvu. Nemojte si dopustiti da vas obuzmu razni duhovi koji će dovesti do razdora bratstva. Budite vjerni Statutu, ali uvijek gledajte dobro osobe koja je ispred vas. Statut nije Sveto pismo, ali je nadahnut tim Pismom. Nemojte odbacivati pravila samo zato što vam se ne sviđaju, sjetite se što ste obećali. Izraelski narod mnogo je puta lutao premda je imao Božje zapovijedi zato što ih je odlučio zamijeniti svojim pravilima. Nemojte si dopustiti da vas silna želja za slobodom odvede u propast. Neka vam siromašni Franjo bude uzor; nije želio Pravilo, ali ga je iz poslušnosti napisao i obdržavao. Rastite u poslušnosti i poniznosti slijedeć’ pravila. Ako nešto nije dobro i pravedno, potrudite se mijenjati to unutar bratstva razgovarajući sa svima, a ne samo s istomišljenicima koji će hraniti vaš ego i podržavati vaše ideje.

fra Vinko Brković, OFM

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.